No ne samo u Fregati, nego i u sva tri romana očito se razabira, kakva je ćud Gončarovljeva, vidi se, da mu je polje silnih strasti terra incognita. Značajno je, što su gotovo sva lica njegovih romana bez osobitih strasti, a još značajnije, što u svem Gončarovu nema ni jedne goruće ljubavne scene. Ljubavna intriga mladoga Adujeva i udovice Tifanove donekle je vatrena, ali nam pisac ove ljubavi ne prikazuje u prizorima samih osoba, nego naprosto veli, da ju je vatreno ljubio, a nije baš mučno napisati ili reći: taj ili onaj ljubio je ovu ili onu vatreno i žarko. Teže je to istinski prikazati. Pisci strastna temperamenta, kakva je na priliku George-Sandova, pune detaljem goruće ljubavi čitav niz omašnih romana. Gončarovu dostaju dvie, tri stranice.
Ipak imade u Gončarova jedna prilično »goruća« ljubavna glava, a to je žena Kozlova, koja luduje za Rajskim. No upravo ovaj lik najjasnije svjedoči, da je u tom poslu ruka Gončarovljeva slaba, veoma slaba. Zašav u tudje polje Gončarov se lako zbunio, pa se tako dogodilo, da je mjesto strastne žene naslikao bjesomučnu bakanticu, a mjesto strasti nimfomaniju.
Ako se sjetimo još one: le style c'est l'homme, dobit ćemo i opet dokaz za ono, što smo rekli. Slog je Gončarovljev za čudo miran i ravan, bez nakita i zavoja. Nema u njega melankolijskih tonova kao u Turgenjeva, ni načičkanih nakita kao u Pisemskoga, ni nervozna gomilanja prvih na dohvatu izrazâ kao u Dostojevskoga. U Gončarova su periodi okrugli, gradjeni po svim pravilima sintakse, nema u njega svoje sintakse, svoje gramatike, kao u drugih pisaca življega temperamenta. U njega je uviek jednak tempo, nigda ne udara u patos ni u nemir. U kratko, to je »objektivan« slog, kako je objektivan sav rad njegov, to je bezstrastan slog, kako je bezstrastan umjetnički temperament pisca »Obične historije«; njegova nas krasota sjeća krasote mramorne krasotice Bjelovodove iz »Obryva«.
