s majkom i sestrama. To je bilo nemirno ljeto: prevratni valovi u raznim zemljama Evrope odrazili su se u Rusiji nemirom duhova i strogim odredbama vladinim, da se održi poredak. Uza to pritisla kolera, napunivši strahom ljude. O političnim dogadjajima saznavao je Gogolj samo iz novinâ, koje bi slučajno zalutale u Vasiljevku, i iz pisama svojih prijatelja u priestolnici; a koleru je vidio oko sebe i u Poltavi i u okolici Vasiljevke.
U obće ove slike u zavičaju nisu bile utješljive: domac materin vas se već obrušio, gospodarstvo je išlo slabo, prietio glad, svuda bieda i bolest. Nije čudo, što je Gogolj bio zamišljen i nujan.
On se smjesti u malom krilcu, koje je izlazilo na vrt, pa se je ovdje bavio cielo jutro oko književnoga rada. Drugi dio »Mrtvih duša« bio mu je »gradjanskom obvezom«, »službom domovini«, koje se iznova lati osvježiv sile putovanjem. Rad mu je sporo napredovao, silno ga vrućina izjedala, sve, što je vidio i slušao, bolno se doimalo njegovih živaca. Veći dio vremena provodio je u vrtu, na polju, ulazeći u sve sitnice gospodarstva. Risao je plan novoga gospodskog doma u Vasiljevci, sadio drveće u vrtu, sastavljao za majku uzore sagovâ, koje su tkale seljanke njezine, s nasladom slušao, kako sestre pjevaju maloruske pjesme.
U septembru ode u Moskvu. Aksakovi ga dočekaju objeručke. Nesporazumak poradi »Izabranih mjesta« već se zaboravio. U to doba ne ostavlja više »Mrtvih duša«. Čini se, da je pod konac zime bio drugi svezak već dogotovljen, pa je amo tamo štogod popravljao. Družtva nije polazio mnogo. U velikim sastancima bio je mučaljiv, razmišljen, nujan. Filozofijska i družtvena pitanja nisu mu bila po ćudi, on je uzdisao za zrakom Puškinova kola. Srdilo ga je, što je obćinstvo ostalo hladno prema Odiseji Žukovskoga, to mu se činilo nedostatkom ukusa i umnom nemoći u družtvu, pa se bojao i za nastavak »Mrtvih duša«, gdje ljudi nisu više sposobni za umjetnički mir.
Ljeto god. 1849. provede Gogolj u Smirnovke najprije
