pamti do konca naukâ. Od svih predmeta zanimao se najviše oko risanja.
U zavodu su se priredjivale i glume, a na čelu im bijaše Gogolj, koji je od kuće donosio maloruske komedije. Diletanti su se po malo usavršili tako, da su i ljudi iz grada polazili njihove predstave. Najbolji su bili Gogolj u komičnim rolama i Kukoljnik u tragičnim.
Uza to je Gogolj mnogo čitao, Žukovski i Puškin bili su mu neprestano u ruku. Gogolj je bio knjižničar djačke knjižnice. Doskora je počeo i pjevati pjesme, napisao je veliku tragediju, te postade urednikom djačkoga lista »Zviezde«. Ciele noći znao bi Gogolj risati naslovne listove i pisati pjesme, a izradio je i oveću pripoviest. Medjutim Gogolj nije cienio svojih »djela« i nije mislio postati književnikom, jer je držao, da će samo kao činovnik biti koristan narodu.
Godine 1828. ode Gogolj put Petrograda, koji mu se činio čarobnim krajem. Sa silnom uzrujanošću putovahu Gogolj i drugovi u priestolnicu; kao djeca neprestano izvirivahu iz ekipaže, ne će li ugledati Petrograd. Gogolju se čak smrznuo nos. Gogolj je držao, da je Petrograd pravi raj, a mjesto toga nadje ondje same neprilike. Imajući preporučna pisma obilazio je svoje »pokrovitelje«, no oni su ga primali suho i samo obećavali ili su mu predlagali najniža mjesta u birokratskoj hijerarhiji, koja nisu odgovarala njegovim ponosnim mislima.
On pokuša izaći na književno polje, napiše romantičnu pjesmu »Italiju« i pošalje ju uredničtvu »Sina otačbine«. Pjesma bi štampana, a to obodri mladoga pisca, te pod pseudonimom V. Alova objelodani u knjižici idilsku pjesmu »Küchelgarten« (povodeći se za Vossovom »Louise-om«). Znanci su prešli mukom preko pjesme, a u »Moskovskom Telegrafu« napiše o njoj jedku bilježku Polevoj. To ujede Gogolja do dna duše, te skupi iz knjižarâ sve primjerke idile i spali ih.
Gogolj odluči poći u glumce, ali ne bude primljen, pa taj neuspjeh još više ojadi mladića. Promjena zraka i materijalna oskudica naude njegovu zdravlju, uza to se nesretno zaljubi u neku krasoticu visoka roda. Poradi toga odluči po-
