slike bez nuždne sveze s radnjom i licima. Nije slučajno, što se u »Običnoj historiji« i u »Oblomovu« radnja dogadja — u gradu. Svu zalihu njegovih okolišnih opisa nalazimo u »Obryvu«. Njegove opise možeš izkinuti iz pripoviesti, pa će oni sačuvati svoju vriednost. Gončarov najvoli opisivati prirodne pojave, i to u tečaju njihova razvoja, n. pr. nastajanje svietle ljetne noći. U prirodi su mu po volji osobito mirni pejsaži, pokoj i san prirode.
U Tolstoga u ranijim djelima ima mnogo više pejsaža, nego kasnije. U »Djetinjstvu«, »Dječačtvu« i »Mladosti« osjećaš na svakom koraku, kako je pisac u blizini prirode; on živi zajedno s njom i ona živi s njime, dieleći s njime radost i tugu. U ovim djelima on gleda na prirodu kao diete ili mladić. Nije slučaj, što u »Mladosti« pretežu opisi proljeća i ranoga ljeta, oni označuju etape onoga puta, kojim prolazi srce probudjujući se za nov život. U samom pejsažu ćutiš mladića.
No u prvim djelima Tolstoga vidimo već i takovih pejsaža, koji nisu u tako tiesnoj svezi sa radnjom. To se osobito krasno razabira, kad opisuje padanje podsječena drveta u »Tri smrti«. Nigdje se on ne približuje više k maniri J. Turgenjeva, k tipu čisto umjetničkoga opisivanja.
U kaukazkim pripoviestima prvi put nalazimo novu vrst pejsaža, koji kasnije gotovo jedini preotima mah u njegovim djelima: to je mimogredno opisivanje, umetnuto u radnju, kadkad sipajući na nju uzgrednu zraku svjetla, no svagda je kratko, neumjetno, jednostavno. U sebastopoljskim pripoviedkama ima i takovih opisa malo, strašna ozbiljnost predmeta kao da ne da piscu odahnuti. U »Kozacima« ima pejsaža nešto više, ali je od prilike, kao u kaukazkim pripoviestima.
U »Vojni i miru« pejsaž je mnogo skromniji nego u »Kozacima«, ima ga u obće veoma malo i dolazi samo pripadom. Višeputa su ti opisi nerazdjeljivo spojeni s radnjom. To vriedi poimence za malobrojne opise »Ane Karenjine«, gdje slike proljeća i ljeta služe za okvir seoskih radova i podhvata Levinovih. Samostalni opisi prirode, znameniti sami za
