književnosti. U prozi im se je dosta ugibao, pa kad opisuje prirodu, drži se velike kratkoće. Ova sažetost podpunoma odgovara obćemu tonu njegove proze, koja se kosi s obširnošću tadašnjih modnih pripovjedača. Sav čar pejsaža nahodimo u njegovoj poeziji, gdje daje maha svojemu kistu, no držeći se uviek istinitih boja. Njegovi opisi Krima i Kaukaza, mora i snježnih gora, sjevernih predjela i pješčanih ravnica pravi su biseri svoje vrsti. Ipak u njima odjekuje časovito duševno stanje pjesnika-romantika.
Što je Puškin učinio za poeziju, to je na tom polju za prozu privriedio Gogolj, njegovi opisi južno-ruskih stepa u »Tarasu Buljbi« unose u rusku književnost nov živalj, oni su pokazali, da se i bez ritma i rime mogu postići silni i duboki dojmovi u opisu prirode. Ima u Gogolja detaljnih slika, ali i vještih nacrta, pa jedni i drugi izazivlju naše čudo. Pozoran motrilac opazit će u njegovu pejsažu već tajnu onu mističnu žilicu, koja se je kasnije silno razbujala po cielom biću Gogoljeva talenta, no iz sviju opisa odiše njegova živa ljubav k oskudnoj, jednoličnoj prirodi ruskoj.
Isto je čuvstvo ovladalo i Lermontovom, koga se Kaukaz dojmi još silnije nego Puškina; čarobna snaga ove divlje i razkošne prirode probija i u njegovim pjesmama, kao i u »Junaku našega vremena«. Južno, modro nebo pjesnika je podpuno zbližilo s prirodom. I u Lermontova su opisi prirode bogatiji u stihu, nego u prozi.
Ovakovo nasljedje pejsaža preuzeli su beletristi četrdesetih godina, oni ga ne posljednju robski, te nalazimo veliku razliku u opisivanju prirode u Gončarova, Tolstoga i Turgenjeva, no uza sve to vidimo i zajedničku crtu, koja ih veže s Puškinom, Lermontovom i Gogoljem u tom području.
Najrjedje opisuje prirodu medju napomenutom trojicom — Gončarov. Njegovo je omiljelo polje — duševni život, i to ne samo u točkama njegove kulminacije, nego i u njegovu postepenom i polaganom razvoju. Gončarov nam više opisuje kuću, sobu, način života u svojih junaka, nego sam prirodni okoliš. Zato je u Gončarova pejsaž samo slučajno zaledje
