četrdesetih godina do šestdesetih, kakov nam se ukazuje u djelima napomenutih pisaca? Četrdesete su godine za naobraženo družtvo rusko bile doba abstraktnoga, idealističnoga kulta, vrieme nutarnje filozofijske radnje i boležljive efleksije. Osjećali su ljudi, da živu u oči velikih dogadjaja, nove ere, pa su nastojali, da se za nju priprave!
Ali nova era ne dodje, i u petdesetim godinama osjećaše naraštaj sav teret vlastite, promašene eksistencije. Suvišni ljudi, mali Hamleti izbili su svagdje na vidik, gotovo u svakom gniezdu. To nije više Lermontovljev Byronizam, nego su to većinom ljudi, koji nisu prokuhali Hegelove filozofije, pa sad od neprobave pate. Ništa nemaju s njima zajedničkoga oni riedki ljudi, u kojih doista gori božanska iskra, ali koji ipak ne mogu naći prave djelatnosti, te propadaju bez traga i glasa. Skeptici, kojim je skepsa lagodna danguba, romantici, koji se nasukavaju u prozi života i napokon ulaze sa životom u dogovore — to su takodjer tipovi četrdesetih i petdesetih godina.
Živa struja idealizma, koja se danas osjeća u mladjem naraštaju rukom, samo je nasljedje četrdesetih godina. U idealizmu četrdesetih godina, kako veli Pypin, pravi je izvor gorućoj težnji sadašnjega mladjega pokoljenja k prosvjeti, vrelo njegovoj želji, da sve svoje sile prinese u službu naroda.
Prije nego priedjemo na životopise pojedinih ruskih pripovjedača, osvrnut ćemo se na okolišno slikanje u ruskom romanu, koje ovdje kao i u zapadnoj beletristici u devetnaestom vieku zaprema važno mjesto. Svaka književna škola primjenjuje opise prirode na svoj način, svaki pripovjedač unosi u njih osobine svoga smjera i ćudi izuzevši pisce, koji se osvrću samo na unutrašnji sviet kao n. p. Dostojevski. Zato je i zanimljivo pitanje o važnosti pejsaža (okoliša) u razvoju romana. Od ruskih su se pripovjedača kao osobiti pejsažisti iztaknuli Turgenjev i Tolstoj.
I u tom području valja početi s Puškinom, u njegovim djelima nahodimo prve umjetničke opise prirode u ruskoj
