Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/128

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


gaciju, isto tako mu neki zabavljaju, što je oskvrnio umjetnički ideal, što je uzvisio literarni utilitarizam i ponizio mnoge autoritete (tako u poeziji Puškina, a u pedagogici Pirogova). Tvrdili su, da mu je znanje površno, baš kao i Bjelinskomu. No najviše mu zamjerahu oštrinu u njegovu pisanju. On se je u šaljivom listu, koji je izlazio sa »Suvremenikom«, nemilosrdno rugao samoobsjeni i nadutosti književnikâ, koji su mislili, da je s izvrgavanjem družtvenih rak-rana već dovršen posao popravka. Danas se ime Dobroljubovljevo cieni kao i Bjelinskoga. Tko se bori proti tmini, bori se za svjetlo. I doista: duševno svjetlo, humani družtveni odnošaji, osnovani na razboru, prirodi i čovjekoljubivosti, uzgoj mladeži, naobražavanje puka, u kojem je nalazio najzdravije življe za razvoj družtva — to bijahu njegovi ideali. Umro je kao žrtva svoga poštenja usred laži i surovosti.

Dobroljubov preminu znamenite godine 1861., kad se je izpunila najvruća želja sviju dobrih Rusa i njegova: dvadeset i pet miliona kmetova dobilo je slobodu! To je trebalo da bude početak nove ere. Sva je država prekipljivala, radikali bivahu sve smjeliji, liberalno je plemstvo frondiralo, njegove skupštine bijahu kao prevratni klubovi. U to buknu seljački nemiri — Volgi na iztok. Valjalo ih umiriti oružjem. Iza toga stanu se burkati djaci u Petrogradu, Moskvi, Harkovu, Kijevu. Vlada je nesmetano snovala novim načinom urediti državno-pravno mjesto plemstva, oblasti, civilno i kriminalno pravosudje, policiju, domene, nastavu. Bezbroj listova izadje na vidjelo: »Dan« J. Aksakova, M. Dostojevskoga »Vrieme«, »Stoljeće«; reakcionarna »Viest« zastupajući interese velikih posjednika. Poljakâ i baltičkih baruna bijaše osamljena. Razdražljive brošure i napadaji, izgredi i požari podržavahu obćinstvo u neprestanoj vrućici. U mnogih velikih činovnika našli su se papiri i listovi, koji su pobudjivali sumnju o uzkoj njihovoj svezi s londonskim novinarima.

Vlada počne triebiti listove, cenzura se pooštri. Tri opozicionalna lista (medju njima i »Suvremenik«) dokinu, a Černyševskoga god. 1864. protjeraju na robiju u Sibir.