Prijeđi na sadržaj

Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/127

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

kotara, da se plemstvo dokine, vojska razpusti, a priestol okruži demokratskim uredbama.

Pravu književnu kritiku u »Suvremeniku« vršio je na žalost prerano umrli, daroviti Nikolaj Aleksandrović Dobroljubov (od god. 1836. — 1861.), koji nas mnogo podsjeća Bjelinskoga. Budući plemenite i ponosne prirode težko je podnosio Dobroljubov, što mu je raditi u vrieme, koje valjana čovjeka osudjuje ili na neradinost ili na žrtvovanje samoga sebe. Premda je bio po prirodi nježan i mekan, bio je prinudjen u kritici udariti u žice oštra sarkazma. Nepravi položaj puka prema državi, neosjetljivost družtvene mase, vlastita osama, napadaji poradi oštrine njegove i napokon obćenita reakcija — sve ga je to ojadjivalo, kidalo mu zdravlje i srušilo ga u prerani grob.

Bilo mu je jedva dvadeset godina, kad je godine 1856. izišao na književno polje, okusivši već čemer siromaštva poput Bjelinskoga. Ipak je on dobro shvatio zadaću kritike, odrekao se estetike i uzeo za mjerilo realni život i družtvo. U svoja dva članka branio je t. zv. altruizam, teoriju oplemenjena egoizma, koji svoju sreću traži u obćem dobru, a obće dobro u blagostanju svakoga pojedinca. Prirodno je, da prema tomu stanovištu nije bio zadovoljan stanjem Rusije, te je ustao proti njemu. Svaki redak njegovih kritika pisan je rek bi krvlju njegova srca.

Osobito je zanimljiva njegova analiza Gončarovljeva romana »Oblomova«, u njoj je Dobroljubov iznio originalne ideje o trajnosti družtvenih tipovâ, ako ostanu analogne prilike javnoga života. Kritičko su remek-djelo njegove dvie goleme razprave o dramama Ostrovskoga pod nadpisom »Tamno carstvo«, a čitaju se kao roman; one pripadaju medju najbolje, što je evropska kritika u obće stvorila u analizi kojega pisca u svezi s fiziologijom ciele družtvene sfere — u ovom slučaju ruskoga trgovačkoga svieta. Uz drame Ostrovskoga razvija Dobroljubov groznu, mračnu sliku družtvene truleži. Na isti realistični način razpravlja o Turgenjevu i Dostojevskom. Pisao je i o Cavouru, pa i o Owenu.

Dobroljubovu prigovaraju, da je previsoko podigao ne-