Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/126

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


krene list »Ruski Vjestnik« godine 1856. Cenzura bijaše liberalna i blaga. Do skora novinstvo nije poznavalo granica, novine se nadmetahu u radikalnoj smjelosti i polemičnoj skrajnosti. Hercen bijaše uzor, njegov način nadje odziva. Knjige gotovo i ne izlaze. Gradja novinstvu bijaše bezkrajna. Resultati modeme prirodne nauke, ustavno državno pravo, noviji odsjeci povjesti, prevrat g. 1848. i 1849., pozitivna filozofija i narodna ekonomija (u kojoj se iztaknu daroviti Vladimir Miljutin), prievodi socijalnih romana, preradbe i izvadci iz svih znatnijih naučnih i političnih djela evropskih pisaca (kakovi su Mill, Vogt, Moleschott, Buckle, Darwin, Stirner, Ruge, Feuerbach, L. Blanc) — sve to ulazi u ove novine i silno se doimlje ruskih čitateljâ. Budući da se još ne mogahu direktno ocjenjivati ruske državne uredbe, zamatahu se misli o tom u odielo kritičnih razmatranja o ustavnim prilikama, o absolutizmu i o konstitucionalizmu zapadnom. Uza to ide beletristika rugajući se tipovima kmetskoga vremena. Nikolajevska soldateska, podmitljivo činovničtvo, nepoštena policija, surova vlastela — prolaze šibe u beletristici. Satira s denuncijacijom — cvate i gospoduje.

Na čelu radikalnoga novinstva u Petrogradu stoji godine 1847. osnovani »Suvremenik«. U petdesetim godinama lati se njegove redakcije daroviti ekonomist i kritik Nikolaj G. Černyševski, nazvan ruski Robespierre, ali je bliži Millu. On priobći od g. 1853. do g. 1862. u listu svojem velik broj razprava iz narodne ekonomije, filozofije, antiestetike, kritike, historije i književne povjesti. Ovi se članci odlikuju blistavim slogom, te po njima dolazi on kao novinar o bok Bjelinskomu i Hercenu. Kao pripovjedač pobudi veliku senzaciju svojim romanom »Što valja raditi?«, koji je napisao u progonu godine 1862. i 1863. To je dugo vremena bilo evangjelje Mladorusâ. Tendencija mu je socijalna. Jezgra njegove socijalistične i politične propagande stoji u tom, što zahtieva, da se osobno vlastničtvo na zemljištu dokine na korist obćinskoga posjeda, da se seljačtvo uvede u podpuno vlastničtvo svojih seoskih