mnienje izmienilo. Periodična presa postade ujedared vlašću, na koju se morahu obazirati sve vlade.
Signal borbi nove štampe sa preostatcima staroga sustava dao je prijatelj Bjelinskoga slavni Aleksandar Ivanović Hercen (od god. 1812.—1870.), jedan od najvećih novinara u svietu. Pošto je svršio nauke u moskovskom sveučilištu, te se iza višegodišnjega progona u Vjatki i Vladimiru preselio u Petrograd, dade se na književnost. Pod pseudonimom »Iskander« počeo je u »Otačbinskim zapiscima« sa »Uspomenama mlada čovjeka« (god. 1841.) i s nekim novelama; kasnije napisa niz drugih razprava i godine 1847. roman »Tko je kriv?«, u kojem se pokaza darovitim pripovjedačem.
Hercen bi ponovno prognan — u Novgorod, odakle godine 1847. pobježe u tudjinu, da se nikada više ne vrati u domovinu. U Parizu se združi sa socijalistima i poljskim emigrantima. Njegova brošura »S druge obale« (g. 1850.) vatren je prosvjed proti stanju države ruske i naviesti svietu spasiteljsku snagu ruskoga zemljištnog posjeda, komu je sudjeno, da bude orudje, kojim će se osvojiti panslavistično-demokratsko svjetsko carstvo. Iz Pariza ode Hercen u London, te ovdje ustroji slobodnu rusku tiskarnicu. Počevši od g. 1857. izdavaše tjednik »Zvono« (Kolokol, od 1865. do 1869. u Ženevi), koji je uz mjesečnik »Polarna zviezda« (g. 1855.—62., 8 knjiga, London i Ženeva) imao kolosalan utjecaj na razvoj političkih misli i javnih prilika u Rusiji.
Odmah u prvom broju upravi Hercen otvoreno pismo caru Aleksandru, u kojem s nečuvenom smjelošću ište od njega, da okaje zlo, koje je njegov otac Nikolaj nanio Rusiji, da dokine sustav obćega robstva, da uvede liberalne uredbe, a prije svega da odmah učini kraj kmetovanju, jer inače ne će biti sloge izmedju vlade i puka.
Pismo se je dojmilo kao živi oganj. »Kolokol« je dakako odmah zabranjen u Rusiji, ali je ipak bio u svačijim rukama; iz sviju krajeva Rusije prispievali su mu na taman način dopisi; državne su tajne izlazile u njemu na vidjelo kao najobičnije stvari; imena političkih uhvaćenika i prognanika, razprave u
