Samarin i Konst. Aksakov. Po Samarinu sva ruska povjest (ne samo prošla, nego i buduća) osniva se na obćini, obćina prikazuje najviši akt slobode i sviesti. Razvoj germanskoga »načela osobnosti« nije nikada mogao uhvatiti koriena u Rusiji; pa i sâm Zapad teži za komunalnom organizacijom družtva, za onim, što već živi u ruskoj — »obćini«. Zapadnici su se toj misli protivili, no ipak Hercen i socijalisti vruće su ju zagovarali. Velika je zasluga slavjanofilâ, što su u svezi s pitanjem o obćini radili oko dokinuća kmetstva. Poimence je sâm Samarin u tom poslu stekao bezsmrtnih zasluga. Isto tako je Samarin i na polju narodno-ekonomijske publicistike mnogo privriedio.
Konstantin S. Aksakov (od god. 1817.—1860.) pravi je historik slavjanofilske škole. On je bio skroz i skroz idealist i entuziast, bez ikakve afektacije, te je svoju iskrenu ljubav k puku pokazao kao historik, novinar, pjesnik i kritik. On je razvio u raznim djelima misao o opreci grčko-slavenskoga svieta prema germansko-romanskomu od prilike ovako:
Evropejske su države postale osvajanjem, u njima je načelo sile i robstva. Ruska je pak država postala činom dobrovoljna poziva. Rusku je vladu utvrdila privola naroda. Zato je načelo ruske države — sloboda. Od sile dodje Zapad do revolucije, a ruski je Iztok ostao vjeran vladi. Katolicizam je doveo Zapad do crkvene razpre, a Rusija je složna u vjeri pravoga kršćanstva.
Povjest Zapada puna je efektâ i bučnih prizora, ruska povjest nema kako vitežtva, tako ni križarskih vojna. Govoreći o unutrašnjem ustroju Rusije tvrdi Aksakov, da se ovdje nalazi podpuna solidarnost izmedju zemlje i države. Ako je došlo do sukoba, radilo se samo o tom, tko će vladati, a nije se išlo za tim, da se ukloni monarhija. Istina je, što govori Aksakov o jedinstvu vjerskom i družtvenom u staroj Rusiji. S Petrom Velikim počinju se klase otudjivati. Reformu Petrovu nazivlje Aksakov nasiljem i izdajstvom protiv ruske narodnosti. Nova priestolnica nije u svezi s Rusijom... Napoleonova provala zabunjuje državu, koja traži pomoć u Moskvi i
