drugovali sa zapadnicima; Kirjejevski, Homjakov, Aksakov prijateljuju s Hercenom i Granovskim, no kasnije pukne razdor i zametnu se razpre o tom: u kakovu je odnošaju pravoslavna crkva prema rimskoj i protestantskoj, te kako stoji ruska prosvjeta prema zapadnoj?
U početku su se prepirali naustice, prvaci u dijalektici bijahu Homjakov i Hercen. Već prije, u početku četrdesetih godina govorili su Ševyrev i Pogodin o truležu Zapada. Kad su napokon u sredini četrdesetih godina slavjanofili izišli na javni mejdan žurnalistike, te 1845. godine Ševyrev i Pogodin preuzeli redakciju »Moskvićanina« (od god. 1840. — 1856.), iznieli su oni svoju nauku u dovršenu obliku. Uz ovaj list pokrenu »Moskovski Zbornik« i »Zbornik« D. Valujeva, koji su donosili bogatu gradju historijsku i etnografijsku. Uza to je u Petrogradu živio »Majak« (Svjetionik) od g. 1840.—45., koji je propoviedao uništaj sve kulture i duševnoga života. Prvi dosljedni list slavjanofilski bijaše »Russkaja Besjeda«, počevši od 1856., u kojoj su izišle najbolje radnje slavjanofilâ: obaju Kirjejevskih, Homjakova i Aksakova. U kasnije doba javiše se i drugi njihovi časopisi.
Osnovne filozofijsko-historijske teze dobi njihova škola od Ivana V. Kirjejevskoga (od god. 1806.—1856.). U svojim djelima tvrdi on, da je zapadna naobrazba dovršila svoj tečaj, te da od sada ne može čovjeku podati ništa drugo nego čuvstvo nezadovoljstva. Skepsa je uništila temelje pozitivnoga bitka. Kao što je morala starina napokon potražiti osvježu u drugih manjih naroda, tako treba Zapad da se preda načelima pravoslavnoga Slavenstva. Zapadna prosvjeta nema više pravih etičnovjerskih načela, ona je spolja savršena, ali je iznutra strunula, jer se je razišao razbor s vjerom. Ovaj sklad razbora i vjere podaje samo pravoslavni Iztok, koji je po tom jedini sposoban shvatiti najvišu istinu.
Dogmatičnu je stranu slavjanofilske teorije obradio daroviti Aleksjej St. Homjakov (od god. 1804.—1860.), koji se proslavi kao sveslavenski lirik.
Historijski su opravdavali slavjanofilstvo D. Valujev, J.
