Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/119

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


počela izučavati prostonarodna književnost, kad je nauka s najvećom pomnjom iztraživala povjest, u kojoj će se nepokvarene crte narodnosti najlakše razabrati. Filozofija, literatura, politika — podju u službu nacionalizmu, nacionalnoj ideji. U prilog ove ideje već se je u dvadesetim godinama preko Evrope izpreplela mreža tajnih saveza i već su izbijale revolucije (u Grčkoj i Poljskoj). U Rusiji se već za Napoleonskih vojna čuje prosvjed proti tudjinstvu u knjizi i običaju, te se budi težnja za narodnom samostalnošću. U dvadesetim godinama bijahu svi naprednjaci — donekle slavjanofili. No pod kraj ovoga doba ideja nacionalizma već je osnovana na filozofijskoj spekulaciji — u napomenutoj školi ruskih Schellingovaca. Sve se dade na studij »narodnosti«, te već u doba Aleksandrovo ovaj smjer može se ponositi uspjesima na polju povjesti, arheologije i etnografiije. Kao filozofijsko-historijska teorija javio se ovaj duševni smjer u novom slavjanofilstvu.

U duševnim i javnim prilikama Nikolajeve ere bili su svi uvjeti, da se javi novo slavjanofilstvo. U ovom sustavu slievaju se spekulativni, teologijski i romantični elementi. Spekulativni je arsenal crpen iz Schellinga i Hegela; teologijsku osnovu podavaju crkveni otci i bizantinski pisci, a romantika se nalazi u težnji, da se u prošlosti naroda nadju pravi uvjeti života religioznoga, moralnoga i družtvenoga, koji će ostvariti ideal prave narodnosti u tužnoj sadašnjosti.

Ovaj je arhaizam isto tako romantičan, kao što je mistično-katolička tendencija u Čajadajeva, ili pojavi kod preporoda zapadnih Slavena, na priliku »ilirska« ideja u nas.

Novo slavjanofilstvo tražilo je abstraktno narodno načelo, pa se je zadovoljilo uvjerenjem o etičnoj veličini naroda, o njegovoj umnosti i neobičnoj važnosti za razvoj čistoga čovječtva. U strogo književnoj djelatnosti prisloni se ono direktno uz romantike. Već je Puškin udario u žice Sveslavenstva, a slavjanofili stvore sveslavensku liriku, kojoj su na čelu Jazykov i Homjakov.

Kao opozicija »službene narodnosti« Nikolajeve novo slavjanofilstvo označuje napredak. Slavjanofili su u početku