ga k sebi, no Bjelinski nije više mogao da se odazove, 26. maja 1848. umrie.
Kao kritik i idealna ličnost Bjelinski se dojmio bezprimjerno. Njegova djelatnost označuje novu eru u ruskoj žurnalistici. Njegovi visoki zahtjevi prema književnosti, njegovo mjerilo ljepote, nutarnje istine i moralnoga ideala prema poeziji bijaše nešto sasvim novo u kritici; do njega nije nitko o važnosti umjetnosti govorio s tolikim zanosom, s tako dubokim shvaćanjem i s tolikom stilističnom vještinom. Njegova je pojava organično uvjetovana. S njime, demokratom prestala je kritika biti monopol aristokratâ i učenih pedanta. Njemu nije u kritici nijedan suvremenik bio premac, uza to je sve druge kritike nadilazio plemenitošću i čistoćom svoga bića. Ako je promienio misli, bio je to posljedak nutarnjega rada.
Bjelinski je dao pobudu za metodsko mišljenje; njegova je djelatnost označena idealizmom, koji je prihvatio vas naraštaj. Bjelinski je većinu ruskih književnih prvaka posvetio. On je rusku književnost osamnaestoga vieka i devetnaestog vieka do konca četrdesetih godina ocienio tako, da je tim posao dovršen.
Nasljednici Bjelinskoga živjeli su u drugo vrieme, koje je iznielo na površinu ine književne i družtvene težnje, pa ćemo vidjeti, kako su se oni odužili svojemu zadatku.
Od njemačkih su se filozofâ u Rusiji u početku stoljeća najviše dojmili Schelling i Hegel. Poimence je odziva našao Hegelizam sa svojom novom filozofijom povjesti, koju drži za razvoj narodne ideje. Hegelova je filozofija uniela svjetlo u nejasne teoretične predstave predjašnjega vremena i podala osnovu za pojmove o narodnosti, državi, gradjanskom družtvu. Na istoj su osnovi sagradjeni novi sustavi prava, komparativne filologije i mitologije, povjesti i etnografije, te su oni prodrli i u Rusiju i utvrdili novu učenjačku školu na evropskom temelju.
Bilo je to vrieme, kad se je u svim zemljama Evrope
