je od sušice, a liečenje mu nije koristilo, nego ga dovede do groba. Zadnja mu je znamenita radnja »Osvrt na rusku književnost u godini 1847«, napisana 1848; u njoj je vrstno označio stanje ruske inteligencije. Još u predvečerje februarske revolucije radila je vlada oko reforma, poimence oko toga, da dokine kmetstvo. Statistični odbori, znanstvena izpitivanja ekonomijskih prilika na ladanju, pučki spisi, demokratska beletristika — sve je to navješćivalo novu eru, za koju se je i družtvo zanimalo. Tomu je dao rječita izraza Bjelinski u onoj sjajnoj razpravi, koja je humani demokratizam proglasila za geslo budućnosti i od protivnikâ branila prirodnu školu. Protivnici su se rugali i gradji i estetičnoj vriednosti ove škole. No Bjelinski razčiniv sve napadaje dolazi do zaključka, da su oni nastali što iz preživjelih staležkih predsuda, a što iz predsudâ ukusa. Analizujući prve Turgenjevljeve »Lovčeve zapiske«, Gončarovljevu »Običnu historiju«, Dostojevskoga »Biedne ljude« dokazuje Bjelinski, da ova škola ima na pretek i umjetne ciene. Umjetnost kao svrha sama za sebe — to je zakopana misao, gola fikcija. Umjetnost treba da služi družtvenim problemima. Danas može biti nazvana pravom umjetnošću samo ona, koja odgovara svomu vremenu i idealima svoga družtva. Medjutim to baš nije mačji kašalj, golom kopijom i tendencijom ne može se to postići. Već naprotiv samo onaj pisac vriedi, koji je ujedno umjetnik, koji umije stvarati tipe, a ne tek pojedinačke slučajeve. U tom i stoji vriednost prirodne škole: njezine su osobe — tipne. Ova zadnja razprava posljednji je članak u razvojnom lancu ruskoga estetičnog kriticizma u tridesetim i četrdesetim godinama. Ona je most, koji vodi od naraštaja četrdesetih godina do učenika njegovih u petdesetim i šestdesetim godinama.
Uz fizičke boli napanu na Bjelinskoga razne neugodnosti. Preokret vladinih krugova, nova reakcija, koja je otela sve nade o reformi, otrova zadnje dane Bjelinskomu. »Sjevernoj pčeli« podje za rukom prikazati ga prevratnikom, a bilo je i denuncijacija. Šef »III. odsjeka« (političnoga redarstva) zovne
