Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/116

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


jer su mukom prešla preko Rusije i pravoslavlja. Mitropolit moskovski povjeri nekomu profesoru duhovne akademije, da oprovrgne — Hegela, a pjesnik Jazykov navali biesnom pjesmom na »zapadnike«. Godine 1845. prekide Granovski sve sveze s Aksakovom i Samarinom, pa se složi sa Hercenom.

Slavjanofili su sve više potezali pitanja politična i družtvena u okvir svojih razprava, pa su tako u početku petdesetih godina pokrenuli pitanje o ustavu seoskih obćina. Hercen se je s njima slagao na tom polju, dok je Bjelinski ostao u području književnom. Bjelinski nije utaman proricao, da će skoro sazreti ruska knjiga, — u sredini četrdesetih godina pomoli se niz mladih književnika na beletrističnom polju, posvećujući svoju pažnju osobito nižim slojevima. Za svoga vodja proglase Gogolja, a publika ih nazove »prirodnom školom«. Bjelinski se počne baviti oko »prirodne škole« i dade se na posao, da čitateljstvu razjasni njeno biće, zadatke i opravdanost njenu. Godine 1846. dovrši svoje članke o Puškinu. Godinu dana zatim prestupi Bjelinski k »Suvremeniku« J. Panajeva i N. Nekrasova, gdje je bilo ognjište prirodne škole. Hercen, koji se dade na roman, grof Sologub, Dostojevski, Gončarov, Grigorović, J. Turgenjev — postaše stupovi ruskoga naturalizma. Uz njih pristaše pjesnik Nekrasov, pravni historik Kavelin, historik Solovjev, izpitivač mitologije Afanasjev, pa se može reći, da su svi iz djelovanja Bjelinskoga dobili pobudu za slobodno, strogo izpitivanje. Bjelinski je probio put humanoj, novoj eri u poeziji i znanosti.

U svojim godišnjim priegledima ocjenjivao je Bjelinski sve pojave prirodne škole i nastojao pokazati njihovu svezu sa vremenom i narodnim stanjem. Poradi prsne boli podje u Salzbrunn, odakle je napisao oštro i slobodno pismo Gogolju poradi njegovih »Dopisa«. Na povratku u domovinu pohodi Pariz, gdje nadje Hercena, g. 1847. za uviek prognana iz domovine, i Bakunjina. Kao da je osjećao skoru smrt, Bjelinski se žurio kući. Od g. 1843. bio je Bjelinski oženjen, te se morao brinuti za obitelj, no premda je radio preko mjere, skapavao je od gladi. Izjele ga brige i poslovi, trpio