Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/115

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


prostonarodne, koja nije drugo nego djetinje blebetanje pučko, sviet tamnih slutnja i nejasnih čuvstava; naprotiv umjetna je poezija jasna rieč muževne sviesti, forma skladna sa sadržajem, sviet pozitivne realnosti. Mala pjesma bogodana pjesnika umjetnika vriedi više, nego svi produkti prostonarodne poezije.« Isto je tako bio Bjelinski odviše strog prema narodnim nastojanjima slavenskih folklorista i izpitivača narodne prošlosti. On je odrješito odbijao narodni separatizam, pa je s toga i bio protivnik sveslavenske ideje, premda mu je bila simpatična ideja »narodnosti« (dakako ne u službenom obliku).

Kao privrženik zapadne prosvjete, a uza to pod konac života zaokupljen studijem Mladohegelovaca i francuzkih socijalista, Bjelinski se je opirao slavjanofilstvu, koje se pojavilo na književnom polju u četrdesetim godinama. Ipak je Bjelinski umio u koječem i pohvaliti njihov trud oko pitanja o odnošaju Rusije prema Zapadu i inteligencije prema puku.

U bitnosti može se Bjelinski smatrati glavnim teoretikom »zapadničke« stranke. On nije sliepo precjenjivao zapadne prosvjete, nego je tvrdio, da se od zapadnih pitanja moraju u Rusiji primati i ocjenjivati samo ona pitanja, koja se tiču i ruskih prilika. Drugo bi bilo Don-Quijotstvo. »Kod sebe, oko sebe — treba da tražimo pitanja i njihovo rješavanje.«

Slavjanofili su »Moskvićaninu« god. 1845. dali drugi, mnogo temeljitiji, strogo-filozofijski smjer. Oni su podali još jedanput »zapadnicima« ruku na pomirbu, oni su im priznali, da je zapadna prosvjeta dobro utjecala na Rusiju, no u ostalom su prisvajali ruskomu narodu imanentnu kulturu i odatle izvodili svoje družtvene, vjerske i politične ideale. Bjelinski je dopuštao, da je puk jedan od glavnih čimbenika političnoga života, ali je odbijao misao, da bi ruska narodnost imala tradicionalan autoritet.

Ruska reakcija bijaše u cvatu. Mladi učenjak i prijatelj Bjelinskoga Timofej N. Granovski (od godine 1813.—1855.) vrati se iz tudjine i pročita zimi godine 1843.—44. u Moskvi nekoliko predavanja o srednjem vieku, koja su silno odjeknula u obćinstvu. No nisu se svidjala slavjanofilima poradi toga,