ipak pristao na predstavu i srdačno joj se smijao. S nečuvenom smjelošću, gotovo drzkošću izvrgao je ovdje pisac ruglu cieli Nikolajev sustav. On je u blato bacio dva kumira, kojima se klanjaše družtvo kao svetinjama: autoritet i subordinaciju. To je i bilo jedino načelo Nikolajeve vladavine. Mjesto subordinacije postavi pisac publicitet, javno mnienje. Javno se mnienje doista probudi i — osudi vladin sustav. U tom stoji politična važnost djela, kako su ju upoznali Bjelinski i Hercen. Sam pisac nije jê našao.
Godine 1842. objelodani Gogolj »Mrtve duše«. Neopisiv je dojam ove komično-satirične slike vremena. Lica su u njoj pravi biseri fine, realistične karakteristike. No u djelu nema odredjena ideala. Elementarnom silom svoje komike dao je Gogolj signal za književni rat naprednjačkih ideja s rutinom i reakcijom, najprije samo na estetičnoj i moralističnoj podlozi. Njegovi divni realistični tipovi bili su izhodišta, a shvaćanje njegova humora mjerilo za liberalnu ili reakcionarnu kritiku.
Tako je dao Gogolj moćnu pobudu opozicionalnoj i progresivnoj književnosti, kojoj je glavnim zastupnikom Bjelinski. No sâm Gogolj ostade daleko od filozofijskoga kriticizma Bjelinskoga i slavjanofilâ. Gogoljevi politički nazori ne odgovaraju modernomu liberalizmu. U njegovim djelima ne javlja se patriotski fanatizam, nego fanatizam ironije nad samim sobom. »Što se smijete? Ta vi se smijete sami sebi!« govori nam svaki njegov redak. A Gogolj se je smijao svemu, pa i samomu sebi — izprva iz šale, kasnije iz bolestne potrebe autosekcije. Gogolj je sanjar i fantast, on je pjesnik, ali nije mislitelj.
Tako je kasnije i oborio svoj gnjev na zapadnu prosvjetu, pogazio ideju slobode i humaniteta, išao čak pisati apologiju kmetstva. Napokon se zakopa u teologijske tančine i misterije pravoslavne crkve. On je postao žrtvom, koju traži svaka prelazna epoha, kad se u koštac uhvate dva protivna nazora o svietu.
Ako je Gogolj s pomoću pjesničkoga genija došao do poricanja službenoga sustava u Rusiji i dao moćnu pobudu
