Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/107

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

ognjište Schellingove i Hegelove filozofije, ne može se više govoriti o monopolu aristokracije u književnosti. Poslije Puškina i njegovih aristokratskih prijatelja naglo se javljaju književnici srednjega i nizkoga staleža i pripremaju misaoni prevrat: Polevoj, Nadeždin, Bjelinski, Gogolj i pučki lirik Koljcov.... Treba li drugih dokaza, da je bilo upravo potrebno, da se u aristokratsku rieku privede demokratska struja? Bez trgovca Polevoja možda ne bi bio moguć sin okružnoga liečnika Bjelinski, koji je postao Lessingom ruske književnosti. Trgovac marvom i drvima Koljcov i ukrajinski kozak Gogolj priredili su onaj demokratski, narodu prijatni smjer, na kojem je osnovana i realistična pjesnička škola sadašnjosti i družtvena kritika Bjelinskoga i njegovih nastavljača.

Realist ne mora prikazivati samo niže slojeve, a da visoki sviet kao »romantičan« pušta s oka. No u Rusiji je kinezki zid dielio interese i stupanj naobrazbe višega i nižega sloja, pa je realizam nuždno započeo s prikazivanjem svjetine i pučkih običaja. U doba političke reakcije i gospodstva bizarne romantike, koja se kretaše izključivo u salonu ili — na Iztoku, bila je velika smionost risati puk. Ta ondje nema nego surovost i prostota! U drugu ruku ne poznavajući dobro puka pisci su romantike zapadali u šablonu. Takove su pripoviesti M. P. Pogodina, koji se kasnije proslavio kao historik i slavjanofil, to su prvi nezreli pokušaji demokratskoga realizma, koji je još pod presilnim dojmom sentimentalne romantike Karamzinove. Istom geniju Gogoljevu pod je za rukom osnovati realističnu školu u Rusiji.

U prvim novelama Gogolj je još romantik, premda je već sasvim narodan. Gogolj idealizuje Ukrajinu, njegova mašta živi u slavnoj prošlosti Ukrajine. Već se tu vidi čovjekoljubiv pjesnik, ljubezan humorist Dickensova roda, koji se dobrodušno ruga i lukavo podsmieva, ali bez žuči. Istom kasnije, poimence u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru« postaje njegov humor sve više i više žučljiv.

Godine 1836. izadje njegov »Revizor«, koji ojadi sve službene krugove, premda je car Nikolaj nakon neke otege