pa zalaze u borbu sa životom i družtvom, ali ne mogu doći na kraj sa vlastitim strastima, te napokon zalutaju bez cilja kao lagana ladjica na pučini morskoj.
Najznamenitije je njegovo djelo u prozi »Junak našega doba«, u kojem pjesnik prikazuje prirodu u opreci sa tako zvanim »obrazovanim družtvom«. Slikovito zaledje podaju ovoj drami iz velikoga svieta omiljele gore Kaukazke. Opisi prirode i običaja, tipi divljih Kaukazaca Azamata i Kazbiča, značajka Pečorinova i Maksima Maksimića sjajne su točke u cjelini. Posljednji simpatični značaj tvori ujedno vezu izmedju jednostavnih izraza čuvstva u prirodne djece i prezasićene blaziranosti obrazovanih uživalaca i blesanâ. Takovo je nepokvareno čedo prirode dražestna, nježna Kaukazkinja Bela, koju puteni Pečorin zavodi, da ju poslije kratkih naslada kao uvelu ružu odbaci i tako upropasti. I Maksimić je takova čista priroda, puna ljubavi i sućuti k čovjeku. Naprotiv junak vremena Pečorin prikazuje nam nestašno šuplje elemente ruskoga byronizma i nije toliko simpatičan. Taj junak salona imućan je plemić, koji se je zasitio užitaka otmenoga svieta. Obuzet dosadom i mržnjom na život nastoji se osvježiti »neobičnim putem«. Zato Pečorina privlači — jahanje na divljem konju po stepi i ratna buka. Pečorin, kao i Onjegin, vjeran je odraz svoga vremena. I druga su lica u romanu tipna.
Genijalni Aleksandar Hercen kaže, da je bila velika sreća po rusku književnost, što je ona produkt aristokratskih talenata, što su svi znatniji pisci potekli iz viših slojeva; ova je okolnost očuvala književnost od prostačkih elemenata i podala joj vanjski i nutarnji comme il faut, koji se ogleda u eleganciji oblika i u unutrašnjem čuvstvu za mjeru i takt. Istina je, da do XIX. vieka inteligenciju rusku tvori plemstvo. No počevši od ovoga stoljeća čuje se u književnosti sve češće glas srednjega staleža, dapače srednji stalež zahvaća u nju epohalno. Odkako su sveučilišta, otvorena svim staležima, postala
