Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/104

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


pošteni ljudi prezirali, ne može biti govora. Još najpristojniji bijaše izmedju njih Greč, ali u isti mah i najslabije glave.

Ova konservativna žurnalistika vodila je kolo u Petrogradu, naprotiv Moskva bijaše zborište mladjih, više opozicionalnih duhova. Opozicija je dakako bila dosta nedužna, jer joj je rad stajao samo u tom, da proti Bulgarinu i Greču brani francuzke i ruske romantike i da lomi koplje za Puškina.

Već je beletrist A. Bestužev (od god. 1795.—1837.), koji je pisao pod pseudonimom »Marlinski«, izišao kao branitelj romanticizma, te postao osnivačem tako zvane romantične kritike. Stup klasicizma bijaše u ono doba profesor povjesti u moskovskom sveučilištu Mihajlo T. Kačenovski (od g. 1775. do g. 1842.), koji je Karamzina nasliedio u redakciji »Vjestnika Evrope«. Kačenovski je bio sasvim valjan značaj s ozbiljnim načelima. On je bio u načelu protivnik romanticizma, pa nije priznavao vriednosti Puškinu i Lermontovu.

Proti njemu podigne glas strastveni Nikolaj A. Polevoj (od god. 1796.—1846.), čudnovat samouk, koji je od trgovca postao književnikom i 1825. godine pokrenuo časopis »Moskovski Telegraf«. On je najpače pobijao privrženike francuzkoga i ruskoga pseudoklasicizma, protivnike Shakespeareove, Byronove, Puškinove. Vatreno i okretno navaljivaše na Kačenovskoga, pa je razvio veliku, ali dakako diletantsku svestranost, jer je u isti mah bio kritik, novelist, dramatik, historik i prevoditelj. Njegov je časopis ugodio ukusu množine i silno se razširio. Donosio je mnogo neobradjene gradje iz svjetske književnosti, dakako bez stroge kritike. Glavna je snaga Polevojeva u opoziciji proti predajama i zastarjelim autoritetima: on je svježom strujom skepticizma potisnuo t. zv. estetičnu kritiku. Medjutim je skepticizam njegov pošao predaleko, jer je svako strogo znanstveno proučavanje držao odmah za pedanteriju. Njegov »Nacrt ruske književnosti« bio je za ono doba znamenit. Kasnije on promieni svoje nazore o Puškinu na gore i osu prva djela Gogoljeva pogrdama. To ga osami. U službenim su krugovima već odavna budno vrebali na njega kao na rdjava rodoljuba i liberala, pa kad je g. 1834. pokudio