Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/102

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Razvoj realizma u Rusiji.

I.


Epoha vojničke države, neograničenoga absolutizma pod Nikolajem I., pod tim gvozdenim čovjekom, koga su zgodno nazvali »la façade d'un grand homme«, ostat će u povjesti ruskoga duha i književnosti za uviek označena slavnim imenima duševnih boraca i pjesničkih talenata, kakovi su Bjelinski, Hercen, Lermontov i Gogolj. Ova su nam imena s tim draža, jer su se sasvim razilazila s cielim službenim sustavom i načelima tadašnjega družtva, te ne mogavši se oni osloniti ni na kakovu moralnu podporu, napokon su propali, jedan prije, a drugi kasnije.

Kakav je značaj onoga vremena? Poslije političke uzbudjenosti dvadesetih godina naleglo je doba družtvene letargije. Činilo se, da je posljednja iskra političkoga nagona utrnula, pa gdje je još slabo tinjala, strogo su na nju pazili. Ali sam vladavinski sustav bio je takav, da je izazivao smjer idejâ, koje su se kritično ili dapače skeptično okrenule proti tomu sustavu. Sustav je na ime proglasio kao svoje osnovno načelo — narodnost. Gvozdeni militarizam i despocija htjeli su se prikazati narodnima, kao da odgovaraju predajama ruskoga puka, onim predajama, koje je, kako rekoše, Petar Veliki oskvrnio.

Nikolajev simbol, koji pripada u podpunoj redakciji ministru