princip literaturnoga života, koji ih uzdržava od toga, da se okamene, i koji ne dopušta literaturi, da dodje do presahnuća.
U naše je vrieme moda — uklanjati radost iz sviju pripoviesti. Naše je vrieme pečalno, a spisatelji izražavaju čuvstva izabranikâ. No to ne će dugo potrajati: na svaki način, to nije posljednja rieč čovječanstva na polju poezije i umjetnosti poradi toga, jer se to kosi sa psihologijskim zakonom, po kojem se pamćenje uklanja pečalnim uspomenama i tako često, koliko samo može, povraća se k sretnim momentima. Doći će doba, kad budu stali u poeziju unositi neocienjene momente radosti, časove sreće. Kad mine sadašnja moda, rodit će se umjetnost, koja će biti okvirom za ove momente, kao za briljante, i tada će oni iz daleka, ali žarko sjati, kako u knjigama, tako i u životu.
Ja nipošto ne osudjujem, veli Brandes, toga, što je poezija prestala prikazivati idealne figure. No posljedicom je toga postalo, da se je čovječji stupanj ponizio u suvremenim romanima. Suviše često značajevi su tako neznatni, da ih i najbolji opis ne može učiniti zanimljivima.
U sadašnje doba gotovo se svi podudaraju u tom, da je u umjetničkom pogledu umno značenje prikazivanih osoba podpuno bezrazlično. To je istina samo do stalnoga stupnja, poradi toga, što će više umove vazda privlačiti uzvišenije i veće zadaće.
A svojina je pjesničkoga talenta osjećati cielo značenje i sve pokrete suvremene duše, kako vidimo na primjer u Shakespearea i Goethea.
Velik se pjesnik ne će odreći toga, da se uzpne na koju mu drago visinu, do koje su se podigli njegovi suvremenici. On će zahvatiti u svoju mrežu sva skrovišta duše i uma.
U sadašnje doba u književnosti ženstvo prelazi u uzdahe i plač za čovjekom, a muževnost prikazuje ili ono, što je grubo, ili ono, što je žalostno.
S novim razvojem evropske književnosti, sila i veličanstvo, od kojih nam je romanticizam prikazao samo prividjenja, iznova će svečano uljezti u književnost, vjernu zbiljskomu životu.
