64 KNJIGA DEVETA. toliko, đa sami sebi i gospodi njihovoj zemaljskoj niti polja ob- raditi nemogui' Kako je nerazborito bilo, iskati dadu od seljaka u onih krajevih, koji su od Turaka opustošeni bili? „Neka po- misli, vele kralju Hrvati, skrajnje siromaštvo onih ostataka kri- ževačke županije, koji se svake ure boje, da de pasti u ždrielo neprijatelja. U mnogih mjestih seljaci po nodi niti u svojih kucah nestanuju, nego na izhod sunčani kao mravlje izlieću iz tvrdjava, kamo su se u večer utekli, da ih zmija turska neujede. Tako najjadniji život sprovode sa ženami i djecom svojom. Oni tamo preko Kupe dan i nod bdiju samo zato, da nebudu plien nepri- jatelja. Neimaju ništa do one stare slobode, da nepladaju kra- ljevstvu nikakove dade. Otu jedinu slobodu uživaju i bolja vre- mena čekajut' Ako još k tomu pridamo njeke nesretne godine, kano što je bila 1570., gdje je strašni glad zavladao u narodu, onda je slika još strasnija, ali nije još podpuna. Te godine ciele obitelji seljačke skapaše u kudah svojih od glada. Što je živo ostajalo, oni si kore od drveda na čudan način sušedi i meljudi život produživahu. Mnogi siromašniji plemidi postadoše kmetovi mogudnije gospode, samo da si život spase. Tamo* na jadnoj krajini od umrlih od glada ljudi zasmrdiše sela i bojati se je bilo kuge. Pa od toga naroda da se išde dada kraljeva ? Ovu sliku od rieči do rieči daju nam stališi hrvatski u svojih službenih spisih. Nisu žalibože niti mnoga gospoda hrvatska bila milostlTna hrvatskomu seljaku. Mnogi su junaci na bojnom polju strah i trepet neprijatelja, ali i grozni silnici seljaku i kmetu svomu. Vojnici stojedi u gradovih hrvatskih na obraAi od Turčina, oso- bito kada nisu plade dobivali, a to je bilo puno puta, otevSi za dvie i tri godine seljaku plodove zemlje, dotjeraše na vrhunac velike nevolje sirotnoga puka. Samo je iskra trebala da padne med puk, da plane strašnim gnjevom na gospodu svoju, A ta je pala. 1572. Godine 1572. umre sudrug Draškovidev, mladi ban Franjo Frankopan Slunjski, upravo kada se je na svatbu spremao. Slavu su mu pjevali Hrvati, da stražed kroz šest godina na krajini nijed- noga grada izgubio nije. Osta sam Draškovid banom, da izpije čašu jada, koja jfe bila prepuna puku hrvatskomu. Franjo Tahi, kraljevski savjetnik i kapetan grada kraljevoga Kaniže, bio silovit čovjek. On je bio kupio od Stjepana Batora polo- vicu Susedgrada i Stubice, a kašnje je dobio u najam po milosti kra- ^evoj i drugu polovinu. Bila su to imanja Andrije Heninga, koji je
