Ferdinand je tečajem duge svoje vladavine preriedko zalazio
u Ugarsku, a nikada u Hrvatsku. Time je ljepše mogla cvasti
nesloga, razpre i rat izmedju najmogućnijih velikaša zemlje, time
upravo što nije sam stupio u sriedu kraljevstva posredno je po-
magao tako dugo svoga protukralja Ivana Zapolju. Vojske na
Turke nije nikada nijedne vodio, uzalud su ga Hrvati toliko
puta za to molili i zaklinjali. Vladavina njegova bila je ipak pored
svih strašnih nesreda dosta krepka i obzirna. Iza Ferdinanda
ostanu tri sina : Maksimilijan, Karlo i Ferdinand. Med nje razdieli
svoje zemlje. Maksimilijanu ostavi Češku, Ugarsku i Hrvatsku,
Karlu dade Štajersku, Kranjsku i Korušku, a Ferdinadu Tirol.
Ferdinand umre 25. juna 1564.
Maksimilijan, najstariji sin Ferdinandov, bio je već za 1564.
života očeva okrunjen za kralja češkoga, ugarsko-hrvatskoga i
cara njemačkoga. Još za mlada zavoli on protestansku vjeru, jer
su mu učitelji bili tajni pristaše nauke Luterove. Otac mu se
zato puno žalostio, pobojevao se, da će budući car Njemačke,
ako navali na protestansku stranu, razoriti svu budućnost i snagu
kuće Habsburgove. Bojao se je i toga, da papa rimski neće pri-
znavati carem protestanta, a tako bi se stresla sa Habsburga
carska kruna. Rimska je kurija takodjer zabrinuta bila i šiljala
kardinala Hosiu, neka povrati carskoga sina rimskoj crkvi, ali i
taj nije uspio. Maksimilijan primaše rado na dar od baruna Un-
gnada hrvatske i slovenske knjige nove nauke i stajaše s njim u
dopisivanju. On nazivlje protestansku vjeru „našom." Razdor je
izmed sina i otca bio sbog toga toliki, da je već Ferdinand smiš-
ljao, kako de mu uzeti pravo nasliedstva. Pred smrt otčevu ne-
kako se prividno samo izmiriše.
U Njemačkoj se nadahu, da de prevrat protestanski dobiti
sa carskoga dvora svoju posvetu i time biti kraj svim razpram
domaćim. U Ugarskoj i Hrvatskoj veseliše se, da će mladi kralj
sam glavom na čelu kršćanskih vojska poći na neprijatelja svega
kršćanstva. Prevarili su se jedni i drugi. Maksimilijan nastojaše
samo primiriti razpre izmed katolika i protestanta, a s Turci je
doskora gledao doći do mira. Čim je stupio na priestolje dobi
čestitku i upit od Sulejmana: hoće li mir ili rat. Sabra oko
