Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/67

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica nije ispravljena


50 KNJIGA DEVETA. reče Alipaša poslanikom Ferdinanđo vim, da de sada Ugarsku malj em i toljagom a ne mačem i puškom pokoriti. Čim je dospio na svoje mjesto, sabere oko sebe sve podređjene paše i krene prema Si- 1556. getu, u kojem je tada zapoviedao hrabreni Hrvat Marko Stančid. Sretno odbiše naši četiri juriša, ali onda pri petom moradoše uzmaknuti u tvrdjavu. Još jednom sretno provališe i osvojiše opet mjesto Siget i uhvatiše samoga agu janjičara ; ali za malo vremena moradoše opet u tvrdju uzmaknuti. Alipaša sabra na silu sav narod iz okolice i prisili ga, da snaša u jame izpod bedema drvlja svakojakoga. Na tom drvlju podigne tako visoke bedeme, da su visinom skoro bedeme grada nadvisivali. Obsje- djenici sretno zapališe ove ogromne hrpine drvlja; neprijatelji opet jame oko grada zemljom izpuniše i na grad bez prestanka pucahu. Na njekih mjestih razvališe se ved zidine grada, te je Stančid ved poručivao kralju (11. jula): „ako nam brzo pomod nedodje, izgubljeni smo mi i grad naši' Pomod mu je bila ved blizu. Nadaždi s ugarskom vojskom, a ban hrvatski sa svojimi konjanici i Lenkovid s kraljevom vojskom iz Hrvatske primak- nuše se Bobovcu. Odluče navaliti na Bobovac, nadajudi se, da de čuti Alipaša, pak de za čas ostaviti Siget i dođi u pomod Bobovcu. Tako je i bilo. Ali krene s trideset hiljada Bobovcu u pomod. Po starom običaju, kada su kraljevi ugarski u boj po- lazili u prvom su redu bivale čete bana hrvatskoga, Turci biesni skakali u Binju vodu, da ju pregaze i na bana navale, mnogi i predjoše, ali ih ban suzbije iza podnevna boja. Sami Turci poželiše znati ime vojvode, koji ih je pobio, te beg virovitički izjaši napried i zapita iza svega glasa na jeziku hrvatskom: „Tko si i kako ti je ime i' „Nikola sam Zrinski,* odgovori ban i doda pozdrav Alipaši. Na što mu paša posebnim glasnikom za- hvali. Alipaša se povuče prema Sigetu, koji je dotle ved poprav- ljen bio, a naši ga nisu mogli progoniti. On sam nije mogao više grada obsiedati i povuče se prama Pečuhu. Na Hrvatsku nije ove godine išla nikakova veda sila, ved što su martolozi znali se zalietati u zemlju, ali ipak nemar- nošdu i lahkoumnošdu jednoga čovjeka izgubi ona ove godine dva veleznamenita grada na Uni, Kostajnicu i Novi. Kostajnicu u polukrug zastiđenu riekom Unom, a briegom u zaledju^ sma- trahu stališi hrvatski „Tati Hrvatske" i mnogo im je na srdcu tOa. Pripadala je knezovom Zrinskim. Kad su prošlih godina