Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/50

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica nije ispravljena


FERDINAND PRVI. 33 Solinu, Ozrini i Kučini, da Klis glađom izmore i na predaju prisile. Kružid nije bio toliko jak, da bi s malom vojskom svojom mogao Turkom zabraniti gradnju tih gradova, ved zaiska pomodi u pape i kralja. Papa mu pošalje 700, a kralj pod grofom Turnom dvie hiljade ljudi. S njimi složno udari Petar na Turke. Ved su naši bili provalili u turske tvrdjave, kad glas dodje iz nenada, da se nova velika turska vojska ved primiče Klisu. Panički strah zahvati i papinu i kraljevu vojsku. Badava se trudio Kružid, da obustavi bježede Austrijance i Talijane. Ostanu na bojištu Hrvati. Sveobdim bjegom smute se i oni, pak stanu bježati. Na jednom nadje se Petar Kružid skoro osamljen od sve vojske. Uzjaše i op konja, pak stane bježati. Turci progonedi nemilice su klali krddane. Kružid bježed zadnji u ladjicu sjednu, ali prepuna kako je bila, slabo je plovila, te su ih Turci mogli progoniti. Na ladju navale, i Kružid pade. Glavu mu odsjekoše i Amuratu paši bosan- skomu na dar odnesoše. Mala posada držala jošte grad, premda je ved u njem za- vladao glad i žedja, jer su Turci ved sva vrela oko grada osvo- jili bili. Da branitelje prestraše, pokažu im Turci glavu Kružidevu. Videdi glavu vojvode svoga, predade se posada, ali pod uvjetom, da mogu slobodno izađi pod oružjem iz grada. Mala posada predje u Senj, gdje je takodjer njihov vojvoda zapoviedao i proslavi se pod imenom senjskih Uskoka. Tako padne zadnja straža hrvatska na zemljištu današnje Dalmacije, a nije dopala Mletčane, kako su se oni prvo nadali, ved posta napast gradovom mletačkim u Dalmaciji kroz poldrugi viek. Zagorje bude tursko, te je preko Velebita u Liku samo Turčin mogao prolaziti kao po svojoj zemlji. Sada Hrvati razjareni stali poručivati Ferdinandu, neka im pomaže u obrani zemlje, inače de si oni izabrati drugoga kralja, koji de ih sbilja braniti, a da im je svejedno, zvao im se kralj Ivan ili Ferdinand. Ferdinand im obeda jaku vojsku u pomod, a savjetnici njegovi pripoviedali su im, neka se umire, da de sam kralj glavom povesti vojsku na krvnoga dušmanina. God. 1536 1. decembra sadju se u Beč na sabor sve austrijske zemlje, gdje je kralj molio pomodi i to nagle, da „Hrvati od njega ne- ođpadnu. — Sve zemlje obedale pomodi, i odlučiše zaiskati i u njemačkom carstvu i u pape što vede podpore. Poslanstvo imalo prođi svim mogudnijim knezovom, a jedan osobiti oda- slanik papi rimskomu uglavi, pastiru i otcu 8ega a^t^TksN'a.'> (OmiMliu: J^fvfesi krvaiđka. II.) %