Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/25

Sulejmana na to nagovorio, da kršćanstvo više netrpi. Sulejman nije navalio na Slavoniju, kako je očekivao Krsto Frankopan, niti nije sam glavom pošao pod Jajce, ali ipak posla veliki odjel vojske svoje pod taj grad toli slavno prije branjen po Petru Kegleviću i Krsti Frankopanu.
Grad je sada branio Stjepan Gerbonog s malom posadom, koju je na pomoć bio dao Hrvatom Ferdinand nadvojvoda austrij- ski. Deset dana bili su Turci i razvaljivali iz topova zidine grada. Stjepan nedobivajući pomoći, morade već deseti dan ugovarati s Turci, koji mu dopuste, da s mirom iz grada izadje sa svojom vojskom i da iznese, što im konji mogu ponesti, a da teže oružje u gradu ostavi. Čim je palo Jajce, dogodilo se, česa se svatko, bojao, padoše i drugi gradovi hrvatski uz Vrbas rieku. Tvrdu Banjaluku, koja se je prostirala na obadvie obale Vrbasa, zapovjednik za- pali i ostavi, a tako i drugih dvanaest gradova izmedju Vrbasa i Save. Jajce smatrahu suvremenici najjačim bedemom ciele Hrvatske i južne Ugarske. Jošte poslije dvie godine dana nastojaše Ivan Zapolja kralja Ferdinanda pred kršćanstvom obtužiti najviše sbog Jajca, da je on kriv, što je ta najjača obrana kršćanstva pro- pala. Spomen na propast Jajca znala je i u kašnje vrieme uzbuditi ogorčenost kod Hrvata na Niemce, kojim se je predbacivalo, da su radi kukavštine svoje, nečekajući na pomoć, grad prenaglo predali.
Tako je poslije mohačke bitke naša zemlja na dvie strane bila Turkom otvorena. Na iztoku u Slavoniji ostali su sada na skrajnih obroncih gorja slavonskoga pogranični gradovi Našice, Podgorač i Gorjane. Na jugu izmedju Vrbasa i Sane bilo je skoro sve tursko, a izmedju Sane i Une sve nesigurno.
U ovaj čas, kad su već Turci ove liepe strane od Hrvata odvalili, dospješe sigurni glasi, da je kralj poginuo. Bio se već povratio s bojišta biskup zagrebački Šimun Erdedi.
Za kraljevstvo hrvatsko javiše se prosci s više strana. Već prije mohačke bitke iskao je car Sulejman Hrvate, neka ga prime za svoga gospodara. Obećavao im, da će svakomu vratiti njegovu otčevinu, koju je dosele od njegove sile izgubio. Nudio im, da de uzčuvati sve stare slobode njihove, vjeru da de im paziti, a na svoju kršćansku bradu da neće morati ratovati. Njihovi ljudi da će biti slobodni od svake daće kroz deset godina. Pokazivao im Sulejman na tolika kršćanska kraljevstva , koja su pod nje-