Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/24

I.

Mohačkom bitkom 29. augusta 1526., gdje je poginuo mladi kralj Ljudevit II. i na bojnom polju ostali najmogućniji velikaši i biskupi Ugarske, pala je sva iztočna ravna Slavonija pod tursko gospodstvo. Liepi gradovi uz Dunav: Erdut, Ilok, Dalj i Osiek dižućim se do oblaka plamenom i dimom, a i jaukom kršćan- skih duša navješćivahu, kuda se kreće dvie sto hiljada Sulejma- nove vojske.
Kada se je razsuo glas, da je kralj na Mohaču poginuo i sva vojska propala, pobježe iz Budima kraljica, iz Ugarske bje- žaše narod u susjedne zemlje. I hrvatski puk neizmjerno se uz- rujao. Iz Slavonije spremao se narod da ostavi domovinu. U sretan čas dospje u Zagreb knez Krsto Frankopan sa svojom vojskom. „Da mi ovamo nepridemo slobodno pust rusag (zemlja) ostajaše," piše on biskupu Franji Jožefiću. On izda proglas na narod, neka se neboji, da kralj nije poginuo, što on u istinu još onaj dan 5. septembra nije znao, jer snuje tom, kako će kralj moći Budim braniti.
Krsto je u isti čas dobro slutio, da će se turska sila sru- šiti na Hrvatsku, „ako se car vrne iz Ugarske bojeći se jeseni." Neznajudi jošte za smrt kraljevu sudio je, da će Sulejman ne- mogući napredovati u Ugarskoj sbog nastajude zime, „pod Jajce sam glavom", a Ibrahima vezira da će poslati kroz Slavoniju i Hrvatsku. Krsto je stao razgledati gradove, spremao obranu medju Savom i Dravom, a nadao se, da će laglje braniti briegovitu Hrvatsku, nego što se je mogla braniti ravna Ugarska.
Sultan se zbilja vrati već polovicom septembra iz Budima, a đo 200.000 naroda potrla je na povratku njegova vojska. Sav se sviet čudio, da car odilazi iz Ugarske, a u nijednom gradu neostavlja posade. Ivan Zapolja hvalio se kašnje papi, da je on