Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/104

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica nije ispravljena


RUDOLP. 87 neutralni pokažu. Turci sprave opet veliku vojsku, da grad pri- tisnu i preotmu. Po kraljevom nalogu iz Praga krene Gjuro Lenkovid, vojvoda hrvatski sa svojimi usko-'i braći u pomoć sa deset puta manjom četom od turske sile. Pod samim gradom zametne se bitka. Turci budu razsuti. Sada naši zlosretni vojnici prođrievši i u same tabore turske mjesto da Turke progone, stanu tabore robiti. Na razpršene naše udariše s nova sabrani Turci i mnoge junake sasjekoše. Pade i sam Ivan Alberti i biskup senjski Antun de Dominis i mnogi drugi junaci, a Lenković sav izranjen jedva uzmakao. Mala posada u gradu branila se do poslednje kapi krvi, nadajući se, da će joj od braće pomoć doći, tfpila je glad i nevolju svaku, travom se napokon hranila, što je rasla po zidinah gradskih, ali spasa od braće nije bilo. Papa je čuo njihovu nevolju i nakrcao u Ankoni pun brod hrane, ali po mletačkoj lukavštini i zlobi nije im ta hrana nikada stigla. Dok je Lenković sabirao nove sile, već se je posadica mala uz častne uvjete predala sa slobodnim prolazom. Sada istom raz- biesne se Mletčani. Gdje bi koga uskoka uloili, objesili bi ga ili na galiju prikovali. Uskoke i onako osvetljive dimu ovo nekršćansko mletačko postupanje tako u srdce, da su na Mlet- čane zamrzili kao i na Turke. Stali su na nje navaljivati i robiti ih kao i Turke tolikom nesmiljenošću, da su od udaraca uskočkih cvilili najodličniji mletački rodovi. ^ U isto vrieme kada se je pod Klisom znatnim gubitkom plemenite krvi borila vojska hrvatska, srtaše ban Ivan Drašković na Kostajnicu, da ju osvoji, ali morade uzmaknuti, kada se je čulo od sigurnih glasnika, da velika turska vojska pod ve- zirom Ahmedom jaka do trideset hiljada ljudi iz Macedonije, Tracije, Peloponeza i susjedne Bosne dolazi. Ravno prema Pe- trinji napredova turska vojska, a u gradu zapoviedahu Dane Frankul i Gjuro Prestočić sa tri sto petdeset ljudi, odvažnih i odabranih. Na tu malu četu pade težka dužnost, da brane vrata kraljevstva, koja bi se bila otvorila padom Petrinje. Uspomena na njihovu hrabrost občaravala je otce naše kroz sto godina. Bado pričahu djeci svojoj o obrani Petrinje onim oduševljenjem, kao Sto Sigetu i Sisku. Vezir Ahmed legao s vojskom pod grad i pozvao ga na predaju, najprije sladkimi i milimi obećanji, a onda se ia.1e»sa ž'gretcom Muhameđonif da neće grada ostaviti, ^oY ^ ye^^v *