RUDOLF, 85 je tužbe digao radi kraljevine. Kada je vidio, da ga niti kralj niti njegovi savjetnici neslušaju, zahvali se na banjskoj časti. Rudolf umjesto da odmah u ovih težkih vremenih postavi bana, naumi po svojih generalih i po nadvojvodi upravljati Hrvatskom, Stališi hrvatski neizmjerno uzrujani sastadoše se u sabor u Zagrebu. I sami netaje, da neznadu kamo li će na koju li stranu, ali kralju javiše, neka im dade Hrvata za bana, i neka znade, da se neće pokoriti nijednomu tudjega naroda generalu, niti će uz koga drugoga van uz bansku zastavu u rat poćL Makar propali oni i domovina, da će sve pokušati, da im slobode njihove nepropadnu. Kralj na to imenova dva bana, Gašpara Stan- kovačkoga biskupa zagrebačkoga, koji naskoro umre, i Ivana Đraš- kovića Trakošćanskoga, ali ih stališi sve dotle nepriznadoše za bane, dok redovito pred njimi nepoložiše prisegu bansku po starom običaju. Riešio se je tako sukob ustavni izmedju kralja i Hrvata, ali mu žalac osta u srdcih hrvatskih još dugo vremena. Nepouz- danje u kralja i gradački dvor raslo je sve više u Hrvatskoj, Početkom g. 1595. umre sultan turski Amurat III. a nasliedi ga Muhamed III., njegov najstariji sin, pošto je po običaju turskih sultana svu svoju mladju braću poklao. Sam glavom odluči po- vesti vojsku u Ugarsku. Na sreću Hrvatske stao se je sada sav veliki rat voditi na poljanah ravne Ugarske. Sretne su bile carske vojske pod vojvodom Karlom Mansfeldom. Kod Parkanjra održa vojvoda sjajnu pobjedu i osta na bojnom polju do 14.000 mrtvih Turaka, sav tabor pade carskoj vojski u ruke. Na Dunavu dol- njem bude razbita vojska velikoga vezira, koja je bila jaka do 150.000 oružanih ljudi. Da te poraze odmazdi, krenu sultan sam na čelu vojska svojih u Ugarsku. I njegova vojska bude kod Keresteša potučena god. 1596. Sam sultan uzmicaše, osta- vljajući iza sebe šator pun dragocjenosti i do sto topova. Carska i596. vojska umjesto da progoni neprijatelja, pusti se u plienjenje, a tursko konjaničtvo taj nered kršćanske vojske upotriebiv, naleti na plienitelje i iza sjajne pobjede svrši se bitka s velikim porazom kršćanske vojske. Dok se je sva velika sila turska sliegala na Ugarsku, bilo je moguće hrvatskim vojvodam ofenzivno na naših krajinah voditi rat s Turci. Jedna vojska osvajala je i utvrdjivala gradove preko Kupe, druga je provaljivala, osvojila i popalila Moslavmu, 'PswsjkfiS0L ustanka narodiT/ćg'đ oko Požege i Cernika odvede Q[yxcu i^^^^^
