Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/102

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica nije ispravljena


RUDOLF, 85 je tužbe digao radi kraljevine. Kada je vidio, da ga niti kralj niti njegovi savjetnici neslušaju, zahvali se na banjskoj časti. Rudolf umjesto da odmah u ovih težkih vremenih postavi bana, naumi po svojih generalih i po nadvojvodi upravljati Hrvatskom, Stališi hrvatski neizmjerno uzrujani sastadoše se u sabor u Zagrebu. I sami netaje, da neznadu kamo li će na koju li stranu, ali kralju javiše, neka im dade Hrvata za bana, i neka znade, da se neće pokoriti nijednomu tudjega naroda generalu, niti će uz koga drugoga van uz bansku zastavu u rat poćL Makar propali oni i domovina, da će sve pokušati, da im slobode njihove nepropadnu. Kralj na to imenova dva bana, Gašpara Stan- kovačkoga biskupa zagrebačkoga, koji naskoro umre, i Ivana Đraš- kovića Trakošćanskoga, ali ih stališi sve dotle nepriznadoše za bane, dok redovito pred njimi nepoložiše prisegu bansku po starom običaju. Riešio se je tako sukob ustavni izmedju kralja i Hrvata, ali mu žalac osta u srdcih hrvatskih još dugo vremena. Nepouz- danje u kralja i gradački dvor raslo je sve više u Hrvatskoj, Početkom g. 1595. umre sultan turski Amurat III. a nasliedi ga Muhamed III., njegov najstariji sin, pošto je po običaju turskih sultana svu svoju mladju braću poklao. Sam glavom odluči po- vesti vojsku u Ugarsku. Na sreću Hrvatske stao se je sada sav veliki rat voditi na poljanah ravne Ugarske. Sretne su bile carske vojske pod vojvodom Karlom Mansfeldom. Kod Parkanjra održa vojvoda sjajnu pobjedu i osta na bojnom polju do 14.000 mrtvih Turaka, sav tabor pade carskoj vojski u ruke. Na Dunavu dol- njem bude razbita vojska velikoga vezira, koja je bila jaka do 150.000 oružanih ljudi. Da te poraze odmazdi, krenu sultan sam na čelu vojska svojih u Ugarsku. I njegova vojska bude kod Keresteša potučena god. 1596. Sam sultan uzmicaše, osta- vljajući iza sebe šator pun dragocjenosti i do sto topova. Carska i596. vojska umjesto da progoni neprijatelja, pusti se u plienjenje, a tursko konjaničtvo taj nered kršćanske vojske upotriebiv, naleti na plienitelje i iza sjajne pobjede svrši se bitka s velikim porazom kršćanske vojske. Dok se je sva velika sila turska sliegala na Ugarsku, bilo je moguće hrvatskim vojvodam ofenzivno na naših krajinah voditi rat s Turci. Jedna vojska osvajala je i utvrdjivala gradove preko Kupe, druga je provaljivala, osvojila i popalila Moslavmu, 'PswsjkfiS0L ustanka narodiT/ćg'đ oko Požege i Cernika odvede Q[yxcu i^^^^^