VIII. One iste večeri otac nam j pokaziva like u svojoj staroj latinskoj bibliji . .Gledali smo Samsona, kako ubija Filistejce jednom magarećom ko'" ću. - To je bio junak! klikne moj brat. - Pa šta je to! rekoh ja. Znam ja boljeg junaka. - Kojega? upita me otac. - Kraljevića Marka, koji je jednom dignuo ralo i volove na Turke, pa ih sve izmlatio. - A kako je to bilo? I ja rekoh po prilici onako, 'kako mi je pričao i pjevao Ilija. Ne zaboravih ni kazati: mor , Turci! more, Marko! Zanesoh se i upletoh u pričanje i u klike, što ih je Vlah nadodavao katkada nckHn tihovima. vi su me u čudu gledali. A otac reče: - To si ti čuo od Vlaha Ilije. Gdje si ga vidio? - U »makini <. s one strane. - Tamo je on sada. Sad znam, gdje si to uveče. A, tako ti? - Pa ja samo mirno sjedim i slušam Iliju. - Ali je Ilija neki huncut. Radio je jednom i k d nas u Velom selu. Pjevao je i meni. Mi ga potjerasmo. - Pa što je to s njime bilo? upita majka. - Pjevao taj kitalica sluškinjama i mlađim slugama pjesme o Kraljeviću Marku, pa ih gonio na male krađe. Krao lukavac tuđim rukama. Ja se sav zacrvenih, do ušiju, do iznad očiju. - Ilo! Ho! ... Vlado! - 55-
