Idući jedno predvečerje za njime, pođoh na onu stranu luke, pa sve dalje uz obalu do posljednje osamljene kućice. Mačak šmigne za njom, a, čujući u kućici štropot, priđem k vratima. U njoj je nekoliko ljudi pravilo ulje. »Makina( se onih dana otvorila. Na jednom je zidu naslonjen tijesak za masline. Mlin je na drugoj strani. Među mlinom i tijeskom kamenica Ukopana u zemlji. U kutu ognjište s velikim 'kotlom. Sve crno, rasvijetljeno svijećama uljenicama, a sve masno od ulja, pa čak i lice Jj udi. Dva se čovjeka popela na dasku i guraju polagano amo pa tamo neku gredu, što se drži tijeska, a nalik je na rudo. Orasi se na lozama obrću, pritiskuju dolje kobilu, a kobila sprtve pune komine od maslina, pa se ulje šutke cijedi u kamenicu i pliva u njoj nad vodom. Kako voda ide naniže, oni snizuju i dasku vadeći ispod nje neke trupce, pa onda opet na nju, i vuci iznova onu gredu, sad amo sad tamo. - Uf! Dodijalo! - kliknu jedan i skoči dolje. - Radi, Vlaše! - Čekaj, more, da založim zere. Da procvatu ruže na obrazu. I on se okrenu. Ugleda me. Primakne do moga svoje ćosavo, uljem namazano lice, pa reče obijesno gledajući me sitnim mišjim očima: - A tko si ti, bolan ne bio? - Ilija, pusti na miru mladoga gospodina! - Ne bih, bolan, ja njega ni malim prstom. To je onako: od milo,šte do dva pobratima.
-
51-
