Jedva se nekako izvukoh. Naučih se još vive šutjeti i živjeti sam sa sobom. Ali se uto nešto neočekivano dogodi. Sluge se naših rođaka u Velom selu počeše tužiti, da nalaze vrata od nekih praznih kuća otvorena i to gotovo svaki put, kada dolaze u luku, da ih obađu. Nije još ništ ukradeno, ali će sigurno ~ do toga doći. Pokazivali su nožić, što su ga našli na nekoj postelji, i još neusahlu kiticu ružmarina. I svakojake glasine počeše kolati naokolo. U gradu na kopnu harala je čitava jedna banda lupeža i provalnika, 'koji se bijahu počeli zalijetati i na ostrvo. U selu su neke noći nestale nekim težacima sve kokovi. Eto ih i u luci. Možda su obdan u tim praznim kućama, a obnoć kradu. Svi su mislili, da je tako. Samo je na Va sluškinja klimala glavom i govorila tajanstveno, ispod glasa, da će biti nešto drugo, još strašnije. Pojavli su se opet duhovi, duše onih, koji trpe u čistilištu a za njih se niko ne moli. Svijet je opak ... mrtvi nas opominju .... bit će jada i pokore. Onaj su nožić i kitica ružmarina bili moji. Dvije sluge ostado ve u luci da straže. Dođoše iz obližnje varoši i žandari; obađoše sve i poniješe sa sobom nožić i ružmarin. Ja sam živio u veliku strahu. Sjedio sam uvijek Oitao uveče što bolje i' što tačnije, ne pitajući nikad ništa. - Vidiš, kako je sam došao k sebi. . . opametio se - govorio otac majci. Pa kako sad lako čita! kod
kuće.
-
49-
4
