Bio je mršav, a.li veći, žilaviji. Kretnje na.gle, Nos išaran ogrebinama, a jedno uho gotovo sasvim izgrizeno. Puhao je ljutiJto 'kostrušeći brkove. Uvijek na oprezu i gotov na skok ili bježanje. I njegova je šarena koža bila sada drukčija. Sve bijelo na njemu bijaše posivjelo, sve žuto potamnjelo. U polumraku siv, na litici modrikast, u šuškoru žuć kast, teško ga je bilo ugledati. Stvorio bi se najedamput ispred mene, ·kao da je iz zemlje iskočio. - Paša! Paša! elastične.
Al toga imena kao da se više nije sjećao. A jer me ni'je htio nikada slijediti, počeh ja sam da idem za njim. I kud me on ne nauči šuljati se i verati? Nešto zbog straha od one tišine i samoće, nešto od zebnje, da ne padnem i da se ne u bij em, a najviše jer sam znao, da se na tuđe i u tuđe ne smije, ja Bam ne bih bio nikada počeo penjati se na neke zidove, hodati po njihovim rubovima, prelaziti pre'ko krovova, spuštati se u tijesna dvorišta, otvarati i zatvarati neka vrata, verati se kroz luknje i ulaziti u one prazne polumračne kuće, u kojima. je bilo tiho kao u grobu. Spopadala me zebnja; išaO' sam na prstima. Trznuo bih se, kad bi daska škrinula, miš zaštropotao. AU su mi nehaj i mir Paše, koji je u tišini onih kuća postajao pitomiji, ulijevati sve veću smjelost. Počeh Qtvarati malko one pro~ore, koji me nijesu mogli izdati. Sobe su bile većinom prazne, neke malene i s ka'kvim stolom i starim krevetom; d,r uge velike, natr-
46 -
.
