I on bi tad počeo da mi tumači Manzon1levu odu, govoreći na dugo i široko o Crkvi i o Vjeri. Ali ja ga nisam razumijevao. Otac nije ni spominjao ono, što me u tim stihovima sililo da tanem i da u nešto gledam. Kao da je spuštao neke sive zastore ispred slika, što su preda mnom nicale. Gotovo sam volio majku, koja me samo tjerala naprijed. Na koncu je otac nosio na sto debelu knjigu, a mi smo se prigibali svi nad njom, doticajući se glavi· cama. Bilo je to ilustrovano izdanje Manzonijevih ) Vjerenika<. like su bile veoma lijepe i bilo ih je mnogo. Otac je listao knjigu, tumačio svaku sliku i vezivao jednu o drugu pričanjem. Smijali smo se dobrome ali plašljivome don Abondiju, ljutili se na drskoga don Rodriga, divili se dobroti i mudrosti kardinala Boromea, aH ja sam najradije gledao i slušao, kad je otac govorio o L' Innominatu. Činilo mi se, da vidim njegov kaštel na brijegu uz divlji klanac. I njegove mrke pandure gotove na sve, a u strahu pred namrštenim obrvama toga jakog čovjeka. Gledam ga, kako ide iz grada u progonstvo, na konju, praćen momcima, koji zvekeću oružjem i psima, što laju, dok se ulice prazne pred njim, a ljudi se u kućama ne usuđuju ni zaviriti EJ prozora. - A zašto - pitao sam oca - 'kad mu ono biskup Boromeo taknu srce, on ne udari na zločeste, kao što je prije udarao na dobre? - Suti ti. Ta, on je sada blag čovjek, - navaljivale su na me sestre. Vidiš, 'kako se ovdje otkrio i duboko poklonio jašući na konju mimo crkvenih vrata. -
43-
