-
A koja je to Majka svetaca? pitao sam. Naša sveta crkva, pa i naša sveta vjera, iz koje niču sveci, - odgovarao je otac. - A zašto je ona slika nekoga grada u visini? - Jer je ona na zemlji, što je raj na nebu. Meni se sviđao onaj predmet negdje tako visoko, da ga se i ne vidi, a njegova sHka ovdje dolje, možda na površini morskoj. Kakvo golemo zrcalo! A onaj grad iznad oblaka. - Naprijed! govorila je majka. Tu, che le tende spieghi DalI' un<> a.ll' aJtro mart
- A kakvi su to šatori, razapeti od jednog do drugog mora? - Jer je naša sveta crkva za svakoga. I za one preko dalekih mora. Svi puci zemaljski mogu pod njezino krilo, kao pod jedan šator. Ali ja nisam mario toliko za to. Mislio sam na golem šator ~ prebačen od žala do žala. I činilo mi se, da vidim neke orijaške ruke, što ga razapinju. Pa i nebo je takav šator: obdan bistar i modar, obnoć taman, a posut zvjezdama. Al ono je šator nad šatorima. Tko ga razapinje? Kad ću naći i o njemu nešto u tim knjigama? A majka se ljutila. - Vidiš! govorila je ocu. Takov ti je on. Najednom zapne. Izgubi se. I učitelj mi je u Velom selu govorio, da je rastresen; da ne može s njime naprijed. Druga djeca jure u nauku, on zaostaje. - Pusti! odgovaraQ je otac. Hoće da sve prije razumije. Ostali ne pitaju ni za što. -
42-
