Ja sam već poznavao lova, a znao sam malko i pisati, jer sam u Velom selu išao neko vrijeme u školu. Ali je moje čitanje bilo ipak i preveć jadno. Ići svaki dan u Velo selo u školu nije bilo moguće, osobito zimi. Morao sam čekati, da se jednom otvori škola i u Malom selu, jer je ono bilo mnogo bliže, a put do njega lakši. - Zar da dijete dugo čeka i lijeni se? tužila se majka. Otac uze moje školske knjige, prolista ih i poče me školovati. Ali već treći dan klonu. On je trpio od azme i kaVIjao već treću godinu po čitavu noć, da ga je bilo žalost slušati. Ni taj rad nije bio više za nj. Onda zagrabi u to majka. Al ona nije razumijevala jezik, a još manje onaj mojih školskih knjiga. I domisli se nečemu drugome. Često nam je deklamovala šaljive pjesme Arnaida Fuzinatija i ode Manzonijeve, pa smo i mi djeca već znala napamet svu silu tih stihova. Turala mi pred oči jednu takovu odu a ja sam morao, upirućiJ prstom u slova, pa u slogove i u riječi, glasno čitati. S početka je teško išlo. Al me poznavanje pjesme pomagalo, ritam nosio naprijed. Kad bih jednom prebrdio jednu kiticu, kasnije sam je čitao sigurnošću, skandirajući stihove, gotovo pjevajući. Majka je plela ili šivala, popravljajući pogrješke i pomagajući, kad bih zapeo. Ja bih katkad stao, zamislio se u sadržaj. Madre dei Sa.nti, ima.gine Della. cittA. Buperna!
-
41-
