Idem za Pašom, koji prilazi k stijenama, što dijele kuću po širini. Da nema njega, ne bih u ovom polumraku ni opazio, da su te stijene od dasaka. I na njima je mnogo rupa, kroz koje prodire vonj pokvarena ulja. E, sad znam! S jedne su i s druge strane magazini naših rođaka. Čitava ta kuća nije dakle naša. Mi smo stisnuti u sredini. Oh, koliko je ljepše bilo u staroj bakinoj kući u Velom selu. - Paša, idemo dolje! Ali mačak nije bio još gotov. Čučao je u najtamnijem kutu, sjedio na ognjištu, penjao se na prozor i na okno što vodi na krov. Htio je sve obaći, vidjeti, ponjušiti izmjeriti očima, opipati bokovima. Kao da je prisluškivao i šutnji onog pus·tog j crnog tavana bez prave kuhinje. A kad pusti, da ga ponesem dolje, on se ŠĆUĆUrb sav pokunjen; ne htjede ni sada da prima hranu. Pomagali smo majci spremati rublje i praviti postelje. Potrčavali smo svaki čas na put, da vidimo, silazi li otac iz Velog sela. A kad ga napokon ugledasmo, zatrčah se k njemu, pa mu rekoh: Znaš, tata. Ni Paši se ne sviđa naša nova kuća.
III. Do par dana dođoše neki radnici. Krpali su malko pod, zatrpavali po -
39-
kući
rupe,
