On izlazi, nl veseo ni ljutit. Stoji nepom.Ican i njuška rupu na daski staroga poda. Sad vidim i ja, da je ta rupa rasvijetljena odozdo. Osjećam vonj vina i starog ulja. Podrum je pod nama, a nema žbukanog stropa. Takvlh svijetlih otvora i pruga imade svuda po kući. - Majko, tu su same rupe! - Pusti sada! Sve ćemo mi to urediti. Paša se maknuo. Ide okolo; gleda i njuši. Zalud ga zovemo i pružamo mu ,j bacamo koješta. Kad ga hvatamo rukom, on se ljuti i otima. - Dajte mu mira. Hoće da upozna kuću. Mačak obilazi kuteve. I ne gleda na ono, što smo ponijeli iz sela. Zanimaju ga dvije stare škrinje, što Brno ih tu našli, i neki još stariji ormar. U jednoj je sobici čudan sanduk. Uzak i dosta visok; ima tipke i žice, a na njemu su listovi išarani crtama, za koje se splela neka crna slova nalik na igle i s debelim glavicama. To je sigurno )spineta«, o kojoj nam je otac već govorio. Paša je svu ogledao i ponjušio. Izlazi, hodeći uvijek uza 'zid, iz s0'be, pa iz predsoblja. Penje se stu bama na tavan. Ja idem, za njim. Tavan je širok kao čitava kuća. Samo je na njemu sobica sa drvenim ogradama. Vide se sve grede, a nad gredama krov. A krov je, kao i grede, sav crn, čađav i pun rupica, što se sjaju kao zvijezde. Gle ognjišta pod dimnjakom! Nisko je, od trošnih opeka, bez klupica. A mora da se uvijek dimi, kad je tavan tako crn. -
38-
