niza strmiji i gori put, ona stane mijaukati i u tren oka skoči iz kotarice. Izgubili smo dosta vremena, dok smo je opet primamili k sebi i gurnuli u koš. Morali smo zatvoriti i vezati poklopce, jer se ona opirala, bijesna od srdžbe i od nekog straha. Silazili smo niz Velu glavu i pokaza se dio luke, gdje nam je odsada bilo boraviti. Klanac je na svome donjem kraju pravio s ušćem doline, koja se polaganije spuštala iz Malog sela k moru, poljanicu nanesene zemlje, široki Dolac, onda zapuVten i obraVten dračama. Najduži, al i najtjesniji rukav morske uvale tiskao se prema docu i imao pred njim, na obje strane, kratke zidane obale, spojene produženim rubovima kao nekim mostićem. Nel oliko kuća i kućica, nanizanih niz jednu i drugu obalu, pravilo je čitavo mjestance, što su ga zvali »Luka~ i još radije »More~. Izgledalo je, kao da se sve ovo smjestilo na dnu nekog bunara s visokim dugim otvorom. I velika je .tišina bila u njemu. Minusmo neku kuću na Maloj glavi: dođosmo na prag našeg novog doma. Odmah do vratiju na putu stoje stare drvene stube, što vode na tavan; nešto niže oveće predsoblje, koje nema svoga prozora, a iz njeg se ulazi u dvije sobice, što gledaju na uži dio obale. To je sve. Majka je već spremila sto. - Djeco. Baš ste mi vrijedna! Ali ja mislim prije svega na Pašu. Razvezao sam konopac. Puštam ga iz kotarice. -!J7-
