- Paša ie naš! Baka je rekla. Baka! Sluge se smijale. Majka reče: - Dobro. Trebat će nam i on. Ja banuh i u kuhiniu, gdje je stara služavka miješala kuhačom nešto na ognjištu. - Znaš, Reka! Paša je naš. Ona me samo krivo pogleda i zamrmlja: - Hm! Sve bi odnijeli. Eto, čak ... i mačka!
II. Sjutradan ostavismo selo i 'krenusmo onamo, gdje nas čekao nov dom, naša kuća. Vodila nas služavka, jer je majka bila otišla već rano, a otac je u selu svršavao neke poslove. Išli smo hrptom dugog brežuljka. Put je bio prilično ravan al isplakan kišama, pometen vjetrovima i istučen kopitima mazgi sve do kamena; na nekim mjestima nije bilo na njemu ni grumena zemlje. A pod nama klanac, što ide, krivudav, sa dna Velog sela, uviiek najviše prema moru. Svi smo nešto nosili, ali, osim služavkinog, moj je teret bio najteži, a bogme - za nas djecu - i najvažniji. Nosio sam u kotarici Pašu. S početka se životinja - tetošena rukama sviju nas i pitana slatkišima - vladala pametno, vireći iz koša u nekom polusnu. Ali kad se počesmo spuštati -
36-
