Kad nas vidje, upre u nas malene žive oči, prestade plesti, držeći uvijek čarapu TI rukama, dok joj je lijevi kamprst stršio uvis noseći crni konac, što se odmotavao iz klupka palog na pod pokraj njenih nogu. - Vi ste to, djeco! Zar da me pozdravite ... već danas? - Oh, ne ... promucah ja. Paša! - Paša! Pa što se desilo našem lijepom mačku? Ona riječ >našem< gotovo me zaboli. Jer je
- )naše< značilo u ustima bakinim uvijek >moje< ili
>mojega najmlađeg sina i njegove djece.:. - No. Pa recite! I mi progovorismo svi najedamput. S početka gotovo u zboru, a onda prekidajući jedan drugoga. Ovako smo se manje bojali. Ona mahnu rukom. Dade nam znak, da prestanemo, da je već razumjela. - A, tako! Vi hoćete Pašu ... Vidi, vidi! ... čak i oni imadu svojih ž eljica. - Ali, bakice. Molimo! - Dosta, dosta!... Pazite: pogazit ćete mi klupko ... Tako. E, pa dobro. Neka Vam bude i Paša. Nama se svali kamen sa srca. Najmlađa sestra zapljeska rukama. Ali nas baka iznova zabrine. - A hoće li mačak htjeti s vama? Vjeran je on ovoj kući. - Hoće! Hoće! -
34-
