se nekamo nosi. Majka je u velikom poslu, tjera nas od sebe, da joj ne smetamo. Otac sjedi često s braćom; govore i pišu. A mi još ne znamo ono, što bimo htjeli najradije doznati. - Djeco, večeras ćete ranije leći. Sutra ujutro selimo, - reče nam iznenada majka. - A Paša, mama? A Paša? - No. Baš bi mi se sada i Paša htio! I ovako ne znam, gdje mi je glava. A šta sada? Ići zato k ocu i stričevima? To nije tako lako. Opet su skupa, nešto raspravljaju, a jedan $e od njih gotovo ljuti. I mi se odlučismo na nešto drugo. Ima u kući netko, čija riječ mnogo vrijedi. Popesmo se svi petero do ispred bakine sobice. Osjećali smo, da haka Lucija više voli djeci najmlađeg sina, no nama; ali smo i znali, da je ovih dana vesela, što joj miljenik ostaje ipak SaID u djedovskoj kući i što je koješta izašlo kod diobe baš onako, kako je i željela. Možda će ona ... Neko smo vrijeme tako stajali pred zatvorenim vratima ne usuđujući se. Gledali smo se, dok nam je srce jače kucalo. Ja se ohrabrih. Pokucah, polako, bojazljivo, napinjući sluh. - A! Dđi! .starica je sjedjela pokraj prozora i plela bječvu. Malena, suha, jedva se vidjela u veliku naslonjaču. Otmjeno, ali strogo lice izgledalo joj još bljeđe pod crnom poculicom.
