tu, ne bi tako bilo. Zašto me ne puštaju 'k dobroj i pametnoj životinji? Pokušah iznova. Al je svirala samo zviždala. I >spopa me jedna od onih dječjih žalosti, od kojih postaje sve crno ispred očiju. Zamrzih na kuću , u kojoj mi nema prijatelja. I zamrzih na dvorište, gdje me ne puštaju ni u onaj uski, zapušteni kutić, u koiem sam sam našao jedino mi veselje. I dan je prolazio, dug i žalostan. Mislio sam više puta na mazgara Jakova. Možda on vreba na guju. Ali mu čujah glas u kuhinji, gdje je najradije sjediO'; a 's am vidjeh, kako se zmija prestrašila. Ne će ona više preko zida, dok ne čuje glas moje svirale. Meni se činilo, da ona misli o meni, kao i ja o njoj. Popodne dođoše strina i njezina djeca u našu sobu. Pođosmo svi na terasu. Strina nam dade košić 'p un velikih puževljih kućica.
- Djeco, namjestite. Naša će rasvjeta biti najljepša. One je večeri morala proći procesija ulicom ispod terase. Nama je sada bHo namjestiti na vi1sokoj ivici sve ove puževlje kućice i postaviti u svaku malen stijenj. Onda će sluškinja uliti ulje. Kad se smrači, mi ćemo sami zapaliti, pa neka gori. Navališe i moje sestre. Svako se htio dočepati većeg puža. Međutim je čitava kuća bila zaposlena pripravama za procesiju. Namještali se sago·vi i svijeće na prozorima. , Meni pane nešto na pamet. •
-
22-
j
