Mlijeko za guju! A da nije mazgar Jakov izmislio kakvu pakost? Razlio možda svu vodu iz kamenice? ... Sad su svi u poslu. Mogao bih poći i vratiti se, a da nitko ne vidi. I ja šmignuh niza stube. U kuhinji ni žive duše. N doh zdjelicu i mlijeko. Prođoh hodnik i dvorište. Skrenuh u onaj kut. Ali gle! Rub je zida ograđen dračama. Ne bi se ni miš provukao. Sigurno: Jakov. Ne! Toga ne smije biti. Samo hitro! Metnuh zdjelicu u onu rupu. Potražih i nadoh kolac. I sad počeh skidati trnje. Valjalo je gurnuti prije kamenje, koje je držalo na zidu drač. Rušio sam ,g a kocem u susjedov vrt. Išlo je dosta lako. Al sam se bojao, da me tko ne čuje i ne zatekne, pa nisam bio abran. Mučio sam se i preko potrebe; gotovo drhtao. Baš povrh velike kamenice bio je zid nešto viši. Moradoh se uspeti na njezin uski, glatki rub. Bilo mi nezgodno upirati odanle kocem o kamen. Još taj, pa je gotovo! Noga mi poskliznu; i ja se sruših. Osjetih bol. Htjedoh uprijeti desnom rukom o pločnik; ali me upravo ta ruka izda. Digoh se na koljena i vidjeh odmah, što je: ruka mi visjela o prelomljenom laktu. Zajauknuh od bola a i od prvog straha. Ali tko da me čuje u onome kutiću, u praznom dvorištu? -
23-
