i opirati mu se, ali to njihovo opiranje bit će
kod mlađega naraštaja hrvatskoga zaludno. Nije
dovoljno samo rušiti, nego treba i graditi. Tko
se prihvati da razgrađuje pravila za
ovo pisanje, nek se prihvati i drugoga posla:
nek izradi zakone za dojakošnje pi-
sanje, koji će biti barem toliko odre-
đeni, prosti, jasni i dosljedni, koliko
su u ovoj knjizi, a k tomu neka postavi
pouzdana pravila, kako će moći svatko
valjano hrvatski čitati one riječi, koje
će se drukčije pisati nego što se izgo-
varaju.
Ali ja ne vjerujem, da će se naći tko bi na-
pregao svoje sile, da svede u pouzdana pravila
pravopis, kojim pišu u nas protivnici foneti-
čkoga pisanja; a tkogod pregne da bi to uradio,
držim pouzdano, da će ga u poslu smesti i na-
rav jezika samoga i povjest svega pisanja hr-
vatskoga i srpskog, kako se ono razvijalo od pr-
voga početka pa do danas . . .
Ako se komu čini, da je preopsežan I. dio,
a ono neka znade, da bi, istina, mnoga između
pravila u I. dijelu pristala upravo u gramatiku
jezika hrvatskoga, ali kako ih nema u školskim
gramatikama, trebalo je već i zato da se nađu
u ovoj knjižici.
Pravila u prvom dijelu vrijede za hrvatske
riječi i za one tuđe riječi, koje su već postale
kao hrvatske bilo u narodu samome ili u knji-
ževnosti; za pisanje ostalih tuđih riječi, a
napose za pisanje imena vlastitih (osim gr-
čkih i rimskih, koje su promijenile oblik svoj na