hrvatsku) pridržalo se pravilo: da se pišu
u opće onako, kako se pišu u svome je-
ziku.
Novo je u ovoj knjižici Đ đ. Dojakošnjim
slovima dj bilježilo se u nas ćirilovsko дj i ђ,
koje se jedno od drugoga u velike razlikuje. Da
je po tome naše dj na veliku smetnju u valja-
nom izgovaranju premnogih riječi hrvatskih, to
mislim, da će svatko dopustiti, pa upravo zato
predložili su eno strukovnjaci g. 1877., da se
prema ćirilovskomu ђ piše dȷ a prema дj na-
suprot dj. Znak Đ đ uzeo je prvi upotrebljavati
Đ. Daničić (god. 1878.) u akademičkom rje-
čniku jezika hrvatskoga, pa danas nije đ neo-
bično slovo u naučnim radnjama iz područja
književnosti i jezika hrvatskoga. Ne ću reći, da
je slovo Đ đ, kakovo izlazi iz štampe, ne znam
kako zgodno, ali je građeno prema naumu or-
ganizatora naše grafike g. 1836., koji su želeći
da se jedan glas bilježi i jednim znakom smislili
č, ć, š, ž, a lako će oni, što režu slova, iznaći,
kako bi se ona crta preko D d zgodnije udesila.
II. i III. dio ove knjižice nije tako potpun
kao što je I. dio, niti su pravila u njima tako
oštro određena, koje zato što se u našoj knji-
ževnosti o tome prilično slabo raspravljalo, a
koje opet i zato što u pisanju riječi, a još i
više u pisanju rečenica prečesto odlučuje i sámo
subjektivno shvatanje. I tako sam gledao po-
glavito da postavim općenita pravila, a je li
sve prema njima izvedeno, i bi li trebalo još
koje pravilo odrediti, to će sve pokazati prak-
tična upotreba ove knjižice.
