Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/92

novim bjeguncima poglavito iz mletačke Dalmacije koji umakoše kazni, a onda ih je došlo i iz Italije (venturini). Ovi bjegunci, pa Uskoci i domaći Se- nj ani bili su osnivači čuvene i smione uskočke mor- narice. Prema tome dakle ne može se kod Uskoka govoriti o jednoj jedinstvenoj nacio- nalnoj grupi (primjerice srpskoj), jer ih stva- rahu osim pretežnoga dijela Hrvata još i Srbi i Talijani.
Uskoci bijahu vrlo smiona čeljad, oboružana puškom i sjekirom, a kadikad i handžarom. Bili su podobni podnašati svakojake oskudice i muke. Pored toga dobro im bijaše znan svaki kutić koli u Velebitu, toli po otočju. Mjesečna im plaća bi- jaše (1589.) 4 forinta i pô, no ni toga nijesu redovito dobivali. Za to su se morali dati na plijen jer okolica senjska ne rodi baš ničim. Tako se eto silom prilika zgodi, da su se Uskoci morali prehranjivati plije- nom i otimačinom. Pošto se na granici hr- vatskoj nepirekidno ratovalo s Turcima, to su oni ponajradije kod njih sebi hrane tražili i to na dva puta: kopnom u turskoj Lici i morem u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Eto kako to opi- suje 1580. papinski nuncij Malaspina : „Senj je postao glasovit sa Uskoka. To je primorski grad, pusto i neplodno mjesto, ali osobito zgodno za proganjanje dušmana naročito na moru. Nadalje se grad nalazi tako blizu Bosne, da posada senjska lako može s mora ili s kopna u nju prova- ljivati, kako se i zbiva, i to tako, da jedna ili više skupina Uskoka obilazi po kopnu, dok ih drugi