Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/93

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


čekaju na moru s barkama na ugovorenome mjestu, da ih prime krcate plijenom i onda sigurnim mor- skim putom odvedu kući. Zaplijenjenu robu onda prodaju."
Dašto, poradi vječnoga maloga rata s Tur- cima niti je senjskomu kapetanu niti ljubljanskomu, odnosno gradačkomu ratnomu vijeću padalo na pa- met Uskoke u tom priječiti. Isto tako ih je i Ve- necija pomagala, kad je bila u ratu s Turcima (1538. — 1640.), jer bi Uskoci prelazili na tursko zemljište kroz mletačko ne dirajući u republičine podanike, šta više, oni su s njima, budući većim dijelom Hrvati, podržavali tijesne prijateljske sveze. Ali otkad se izmiriše Turci i Mlečani, stala je otomanska porta od Venecije energično zahtijevati, da ne bi pomagala Uskoka, koji su sve turske ladje na jadranskom moru redovito plijenili. Sada su stali Mlečani voziti tursku robu, no Uskoci uzmu od njih tražiti tursko vlasništvo. Potom javi sul- tan Sulejman u Veneciju, da će on, jer Mlečani nijesu u stanju da održe red u Jadranskom moru, onamo otpremiti jaku mornaricu, koja će Senj osvojiti i Uskoke istrijebiti. Budući da Mlečani nikako ne htjedoše pristati, da bi turska mor- narica ušla tobože u njihovo more, došlo je do uskočko-mletačkoga spora.
Prvi sukob pada u godinu 1557., kad je mletački kapetan u Jadranskom moru Fabije da Canale dojedrio pred Senj i stao zahtijevati od senjskoga kapetana Herbarda Auersperga,1 da kazni Uskoke.
________
1 Docnije je poginuo kod Budačkoga 1575.